"Zemlja čudnih ljudi" / autor: Milisav Tomović

Izdavač: KNS / 2018.

* * *

REČ AUTORA

Živimo u turbulentnom vremenu sa pretećim globalnim zagrevanjem, snažnim tehničko-tehnološkim napretkom, brojnim ekonomskim i političkim krizama, suočeni sa stalnim konfliktima i njihovim posledicama u svetskim razmerama: seobom i migracijama stanovništva, nemaštinom ogromnog broja ljudi, enormnim bogatstvom, moći i uticajem manjine, stalnim pritiskom velikih na prostore bogate sirovinama... U ovakvom nepravednom svetu interesno povezanih grupa, u kojem kapital i profit imaju odlučujuću ulogu, bogati i moćni ne biraju sredstva da bi ostvarili svoje ciljeve. Čini se kao da je u svetu zavladalo bezumlje koje sve više usložnjava odnose među zemljama, ljudima i uvećava globalnu svetsku krizu. Od pohlepe i licemerja koji dominiraju u svetskim razmerama ni ovaj prostor nije izuzet, ali se to ovde manifestuje na očigledniji i primitivniji način.

Naša zemlja ima velike dugotrajne političke i društveno-ekonomske probleme. Umesto da rade na otklanjanju problema u realnom životu, političari permanentno u prvi plan ističu nacionalno pitanje, koje i narod prihvata kao primarno. Negativne efekte osećaju svi: od pojedinca, preko lokalne zajednice, entiteta pa sve do države. Živi se u atmosferi viška etničkog, religijskog i inatnog, a manjka zajedničkog sa drugim i drugačijim, što je najveća kočnica boljeg života, bržeg razvoja i bolje perspektive BiH društva.

Ovo je jako ozbiljno vreme. Ono zahteva ozbiljne, odgovorne i moralne ljude na čelu države, svesne izazova i napornog rada koji im predstoji. Ako je država neuspešna, to znači da ljudi koji je vode ne zaslužuju te funkcije. Država nije neka imaginarna tvorevina, nego svi mi. Vladati ne treba da znači imati vlast, nego imati viziju i slediti je na dobrobit cele zajednice. Patriota ne znači biti nacionalista, nego čovek koji voli svoju zemlju, narod, veru i poštuje sve ostale, a demokratija nije neograničena sloboda, već sloboda čoveka na rad i mišljenje, ograničena istim takvim slobodama drugih. Nama ne trebaju mesije i samovolja pojedinca. Treba nam vladavina prava, dobri zakoni i nezavisne institucije sistema koje ih sprovode.

Nakon dve knjige koje razotkrivaju stvarnost u bh. društvu i udaljenost od demokratskih procesa koji se odvijaju u razvijenom svetu, na primeru lokalne zajednice i regije, koji oslikava stanje i u drugim lokalnim zajednicama u BiH, želja mi je da ovom knjigom javnosti skrenem pažnju koliko su autoritarne vođe i njihove destruktivne politike na svim nivoima, oštetile, unazadile i uvele u slepu ulicu životarenja sve nas: od pojedinca, preko lokalne zajednice do države, kao i da ukažem na potrebu angažovanja svih progresivnih snaga u traženju mogućnosti za rešavanje postojećeg stanja u smeru boljeg demokratičnijeg, tolerantnijeg i perspektivnijeg zajedničkog života. Ovako kako se danas živi može se životariti i preživljavati još desetinama godina, možda i vekovima, pa sve do nekih novih sukoba. Bolju perspektivu nema društvo koje počiva na nacionalističko-etničkim i inatnim politikama, a moraju ga menjati svi narodi zajedno; ne svako za sebe, niti očekivati da to učini neko drugi.

Knjiga je svedočanstvo vremena, izgubljenog za ovu generaciju, a veoma neizvesnog za generacije koje dolaze; vremena u kome su vođe bez vizije uz etničke podele, predrasude, ljudske zablude i isključivost doveli većinu građana na rub opstanka. U nedostatku celovite koncepcije izlaska iz stanja u kojem se BiH nalazi, knjiga je istovremeno poziv stručnjacima svih profila da iznesu stručno mišljenje i predloge za rešavanje postojećih problema na svim nivoima - od lokalnog do nivoa države. Knjigom građanima poručujem da obrate pažnju kome daju glas na izborima, kao i da se više angažuju oko rešavanja problema u svojim lokalnim zajednicama, a intelektualce pozivam da aktivnije učestvuju u društveno-političkom životu na svim nivoima.

Stanje u kojem se nalazimo opomena je za sve ljude koji žive u BiH koliko zla donose isključive inatne politike i etničke podele po toj osnovi, a ujedno i upozorenje za neaktivne da je od tog zla još veće zlo ćutanje, pasivnost i mirenje sa takvim stanjem.

Autor

* * *

Akademik, prof. dr. Slavo Kukić

Zemlja čudnih ljudi

Prije izvjesnog vremena me prijatelj obradova informacijom kako je za štampu pripremio rukopis „Zemlja čudnih ljudi“. Naravno da je sam naslov i provokativan i inspirativan. I baš zato sam jedva čekao da njegovu pisaniju dobijem na uvid. Što je, naime, razlog da i Milisav Tomović doživljava ovu zemlju, i njegovu i moju domovinu, zemljom čudnih ljudi? I zato sam, a radi se o poprilično obimnom materijalu, uživao dok sam ga čitao, posebice jer masu, u njemu iznijetih stavova, dijelim i sam.
Tomovićeva „Zemlja čudnih ljudi“ je strukturirana od dvije velike cjeline – Društveno-ekonomskog okvira, mogućnosti i perspektiva na jednoj, te Borbe pojedinca za sredinu u kojoj živi i radi – jedne koja se bavi makro, i druge posvećene pitanjima mikro sustava. Naslovi unutar svake od njih na najslikovitiji način govore o pitanjima kojima se Tomović posvećuje.
U Društveno-ekonomskom okviru, mogućnostima i perspektivama su, primjerice, Tomovićeve analize o društveno-političko-ekonomskim realitetima i perspektivama, o partijama kao faktorima svega onog što se događa u bosanskohercegovačkom društvu, o medijima i načinu na koji oni oslikavaju našu vlastitu životnu realnost. Provocirajući su posebice neki od naslova unutar njih. Naslov, recimo, posvećen političarima, koji, umjesto da daju rješenja, jedino znaju nuditi lekcije. Ili onaj o našem vlastitom mentalnom kodu. Jesmo li, pita se Tomović, ono što mislimo da jesmo – i nije li naša vlastita narav limitirajući faktor evropske nam perspektive? Jesmo li, na koncu, kao provincija i palanka, a puno je argumenata da smo baš to, uopće zreli za društvo evropskih naroda? Ili nam je sve to skupa uzrok porazne činjenice – da su nam mladi ljudi, a ne pamet, robe i usluge, najveći izvozni proizvod?
Drugi dio svoga rukopisa Tomović posvećuje analizi stanja i procesa na mikrorazini, tamo gdje živi – u Han Pijesku – ionome što kao pojedinac pokušava činiti kako bi promjene u tim procesima i sam pokrenuo. A to, od Tomovića učinjeno, koliko god lokalne velmože mislile drugačije, uopće nije malo. Naprotiv. Proputovao je čovjek evropske zemlje i prostore, u traganju za rješenjima kod vlastite kuće posjetio dosta sličnih evropskih regija, u vezi s proživljenim iskustvima dobio masu upita običnih ljudi, ali i ignorantski odnos političkih i inih moćnika. Jer, svjedoči to i Tomovićevo iskustvo, oni znaju sve, ne treba im ničija, pa ni njegova pomoć – treba im samo lova. A to je, zašto ne reći, matrica koju, uvijek i svugdje, slijede autoritarni, nesavjesni, neodgovorni, oni kojima promjene nisu na srcu – i čije ideal-stanje je stanje status quoa. Čemu promjena – jer, njima je najbolje ovako.
Tomović, drugim riječima, na jednom mjestu, pod istim zajedničkim naslovom, zbori o onome o čemu desetljećima zborim i sam. O, a izabrani mu naslov sam za sebe pojašnjava, zemlji čudnih ljudi. Je li, međutim, taj i takav mentalni kod, zbog kojega nas i svi ostali doživljavaju na isti način, kao zemlju čudna svijeta, dio naše genetske strukture – i naš historijski usud? Što se, recimo, mene tiče, takvu tezu nikada ne bih podržao. I bliža i dalja povijest, uostalom, u sebi sadrži argumente zašto to ne treba činiti.
I vrijeme osmanlijskoga carstva, i vrijeme austrougarske carevine, i prva i druga Jugoslavija, ako se već hoće – vrijeme od, dakle, preko šest stoljeća, koje omogućuje i znanstveno utemeljene generalizacije – nude historijske dokaze kako narod ovih prostora nije genetski opterećen „vrijednostima“ koje se danas izdižu na pijadestal svetosti. Uvijek su ljudi ovog dijela svijeta živjeli jedni s drugima – ne jedni pored drugih – i uz sve posebnosti koje ih odlikuju. Nikada se, primjerice, Sarajevo – a isto je bilo i u svim drugim dijelovima BiH – nije moglo podijeliti po tome tko se i na kakav način Bogu moli, ili kako se etnički opredjeljuje. Naprotiv, a to sam i sam bio u prilici svjedočiti, svi su, i zajedno, slavili sve – i Ramazane i Božiće i Uskrse i Vaskrse. I u malo ste obitelji mogli ući i sa sigurnošću ustvrditi koje su vjere i nacije – jer u svakoj je bilo svih, u BiH dominantnih.
Oni, pak, koji su akteri povijesnog silovanja, ne prezaju da se historijskim činjenicama suprotstavljaju lažima. Da, recimo, osporavaju sudove kako etničko i konfesionalno nikada ovdje nisu bili pretpostavljani ljudskom – i da su kroz čitavu povijest cijenjeni kao dio našeg zajedničkog bogatstva. Koji, drugim riječima, pokušavaju tjerati vodu na mlin tezama kako smo mi oduvijek – od kada je i Boga i svijeta – čudnih ljudi. Ili još konkretnije, zemlja koja nikada nije mogla sama, bez turorstva. I time sugerirati kako je jedino rješenje da se tim, „vještačkim održavanjem na životu“, konačno prekine. Da se, da budem još konkretniji, u nju „stjeranima“ konačno omogući život u „prirodnom“ stanju – u životu sa „svojima“ koji, po zakonu spojenih posuda, znači i definitivnu podjelu zemlje.
Ali, takvim se koncepcijama treba suprotstavljati – i pozivom na povijesno iskustvo i tezom kako je to što nam zadnjih nekoliko desetljeća serviraju, zapravo, najobičniji čin povijesnog silovanja. A silovanje nikada ne može imati obilježje procesa. Uvijek i svugdje ono je bilo samo čin, i bez izgleda na dugoročniju budućnost. Zbog toga silovanja nas se danas doživljava zemljom čudnih ljudi. Onog časa, međutim, kada ga se oslobodimo, a prije ili kasnije hoćemo, bit ćemo opet ono što smo uvijek i bili – primjer ostatku svijeta kako različitosti nisu usud nego dar Božiji. I kako naš genetski kod nije kod čudaka nego naroda dobre ćudi i srca – i svijeta spremna na dijeljenje i dobra i zla.

* * *

Recenzija na djelo „Zemlja čudnih ljudi“, autora Milisava Tomovića

LOKALNA ZAJEDNICA KAO INDIKATOR OPĆEG POLITIČKOG DISKURSA BH. DRUŠTVA

Nova knjiga Milisava Tomovića „Zemlja čudnih ljudi“ svojevrsno je osvježenje u sferi političke teorije koja se neposredno bavi analizom političke prakse od državnog nivoa do lokalne zajednice. Svaka politička teorija svoju krucijalnu provjeru doživljava na terenu gdje se jasno uviđa njena praktična učinkovitost i funkcionalnost, kao i shvatanje i prihvatanje od članova i građana, a čime se zaokružuje konačna slika o političkom projektu, njegovoj opravdanosti i društvenoj funkcionalnosti.
Politički projekat „Savez za promjene“ koji je Milisav Tomović 2011. godine pokrenuo osnivanjem istoimene političke stranke, zauvijek je promjenio političke odnose u Republici Srpskoj, a time i u Bosni i Hercegovini, zalažući se za principe građanskog društva i ravnopravnosti među svim narodima i građanima BiH, koji bi trebali da uz međusobno poštovanje grade zajednički prosperitet u svojoj domovini, te da svoju sreću traže u uniji sa svim ostalim evropskim narodima i državama.
Djelujući u lokalnoj zajednici u Han Pijesku, u RS-u, a gdje je u većini nastanjen srpski narod, Tomović se uzdiže na internacionalnu razinu nudeći moderne programe i metode koje bi trebali da lokalnu zajednicu usmjere na put u skladu sa zahjevima i mogućnostima vremena u kojem živimo, u skladu sa univerzalnim društvenim principima koji treba da omoguće boljitak svih njenih stanovnika. Međutim, kako to inače biva na području cijele BiH, napredne ideje se ignorišu i opstruiraju, pa se tako i aktivnosti stranke „Savez za promjene“ u Han Pijesku marginaliziraju. To je zajedničko za sve dijelove države i osnovna karakteristika etno-nacionalnog koncepta vlasti koji je utemeljen na iracionalizmima koje produciraju političke elite otuđene od sopstvenog naroda, namećući arhaične kriterije društvene funkcionalnosti koji onemogućavaju bilo kakav progres, produžavajuću opću agoniju u kojoj se društvo nalazi već skoro 30 godina, a na šta prilozi u „Informatoru“ ukazuju osvijetljavajući lokalnu problematiku. Obzirom da nije došlo do promjene u paradigmi vlasti prilozi iz „Informatora“ i nakon 5-6 godina su i danas aktuelni jer na kritičkoj osnovi analiziraju postupke vlasti i posljedice koje iz toga proizilaze za građane, a i kompletno društvo.
Prilozi iz glasila stranke „Saveza za promjene“ prestavljaju fokus praktičnog djelovanja Milisava Tomovića na terenu, među građanima, a iz čega proizilaze suštinske spoznaje o karakteru vlasti, opozicije, građana, naroda, lokalne zajednice i kompletnog društva, a što autor sublinira u svom djelu simboličnog naziva „Zemlja čudnih ljudi“ – u čemu nalazi osnovni sadržilac sveukupnih društveno-političkih odnosa na ovim prostorima.
Konsekvence iracionalizama koje vlast beskompromisno brani imaju za posljedice da je BiH postala najnerazvijenija država Evrope i da su je na putu evro-atlantskih integracija pretekle države iz susjedstva - a koje su prije desetak godina bili daleko iz Bosne i Hercegovine - sa visokom stopom nezaposlenosti, propadanja u dužničko ropstvo i uz značajan odlazak mladih iz zemlje, a što je najozbiljnija prijetnja totalnog društvenog kolapsa.
Nakon duboke spoznaje autora da se rukovodne strukture vlasti, a i opozicije koja participira u društvenoj odgovornosti za stanje u društvu, oglušavaju na argumentovanu kritiku i da alarmantni indikatori ništa ne predstavljaju za etno-nacionaliste koji zaslijepljeni željom da vječno vladaju nad svojom eskluzivnom nacionalnom teritorijom i otvorenom tendencijom da defakto podjele državu po vjersko-etničkom principu, vuku kompletno društvo i državu u srednjovjekovni mrak – od čega masovno bježe mladi i školovani odlazeći na zapad sa kartom u jednom pravcu – prelazi na intelektualni nivo borbe gdje se teoretskim elaboracijama želi ukazati na pogubnu političku praksu neodgovorne vlasti, uz neproduktivno djelovanje programski nedefinisanog opozicionog bloka koji se ujedinio pod nazivom istoimene stranke „Savez za promjene“ čiji je predsjednik Milisav Tomović.
Autor knjige uviđa jaz između vlasti i građana, te manipulaciju kojom se održava postojeće stanje i neprihvatajući da bude kolaterarna šteta i administrativna greška u nepoštenoj igri u kojoj su svi gubitnici – bez obzira na ime, naciju ili vjeroispovijest, u piramidalnoj strukturi vlasti u kojoj su podobni i provjereni stranački etno-nacionalistički kadrovi i interesne grupe upitnog znanja, koje isključivo rade na ličnoj promidžbi i potpuno zanemaruju opće dobro i prosperitet običnih ljudi. Reakcija osvještenog čovjeka je bila logična – da se kroz političku borbu suprostavi najezdi zla koje prijeti da sve uništi, ne mareći za štetu koja se nanosi i sebi i drugima. Suprostavljajući se toj društvenoj pošasti, a koja se manifestuje kroz neodgovorno bavljenje politikom, autor uviđa razmjere zla koje se obrušilo na BiH, čineći sve njene narode i građane taocima neodgovornih vlastodržaca.
Politički aktivizam koji provodi Milisav Tomović u Han Pijesku i širem njegovom regionu, pozitivan je primjer ispoljavanja entuzijazma i optimizma koji se ne miri sa nazadnim ideologijama koje su okovale ljudski um i duh, te čovjeka svele na bezličnu glasačku mašineriju, čiji je jedini smisao očuvanje etno-nacionalnog koncepta vlasti u BiH, a koji je unio neprirodnu podjelu u bh. društvo.
Knjiga „Zemlja čudnih ljudi“ Milisava Tomovića opisuje ogroman napor i trud u promociji univerzalnih ljudskih vrijednosti i produktivnog društvenog organizovanja u duhu modernog vremena ispoljenog kroz lični angažman autora od povratka u BiH, kao i kroz aktivizam stranke „Savez za promjene“ u periodu od 2011. do 2014. godine neposredno ukazujući da u većini lokalnih zajednica širom BiH postoje pozitivni primjeri koji su ispoljili nepovjerenje prema aktuelnom konceptu vlasti u BiH, a koji vodi produbljivanju podjela, stvaranje vještačkih kriza i sukoba. Autor upozorava da u takvom stanju „kontrolisanog haosa“ u svakom momentu i mala međunacionalna iskra može da zapali požar koji lako može da eskalira u nesagledive posljedice – a što je ustvari najjače oružje etno-nacionalista koji umjesto da obavjaju povjerene funkcije u vlasti, sebe predstavljaju kao etničke lidere, sa eskluzivnim ingerencijma, za šta nemaju nikakva prava niti legalitet. Međutim, uvreženo je takvo mišljenje da lideri etničkih stranaka imaju veću moć od institucija društva, a što nema nikakvu pravnu valjanost i bazira se na strahu ljudi od novih sukoba u BiH na etničko-vjerskoj netrpeljivosti, – a što se kosi sa viševjekovnom tradicijom suživota u BiH, na šta kroz svoje pisanje opominje Milisav Tomović u ovoj knjizi, gdje se politička praksa promatra kroz dinamičnu interakciju lokalnog i državnog nivoa vlasti.
U integralnom kontekstu Tomović ukazuje na paradigmu aktuelne vlasti zasnovane na etno-nacionalnim principima i kriterijima gdje ne postoji odgovornost za stanje u društvu i državi, a što im omogućava ostanak na vlasti. Autor uviđa da opozicija također zanemaruje lokalnu zajednicu, kao osnovnu ćeliju društva, a gdje se uvrežio neproduktivni etnonacionalizam, čime se praktično ignorišu građani i opoziciona aktivnost svodi na proizvoljne personalne kritike funkcionera i na tim osnovama se želi srušiti vlast. Tomović kroz svoje praktično djelovanje i pisanje ukazuje da bez razrađenog programskog djelovanja, prije svega u lokalnoj zajednici nije moguće praviti značajne promjene na entitetskom, pa i državnom nivou. Iz tog razloga, te neslaganja sa sprovođenjem koncepta opozicione programske platforme u praksi, Tomović se distancira od politike opozicionog bloka „Saveza za promjene“ jer ne smatra da se treba fokusurati na personalna medijska prepucavanja već da političko djelovanje treba usmjeriti ka stvaranju boljih uvjeta za život građana.
Knjiga se koncepcijski sastoji iz tri dijela i to: I)POLITIČKI I DRUŠTVENO- EKONOMSKI OKVIR, MOGUĆNOSTI I PERSPEKTIVA, gdje se analizira ključna problematika društveno-političkog i društveno-ekonomskog ambijenta u BiH, sa posebnim osvrtom na stranke kao faktor (ne)stabilnosti BiH društva, što čini realni okvir života, razvoja i perspektive svih lokalnih zajednica u BiH; II) BORBA POJEDINCA ZA SREDINU U KOJOJ ŽIVI I RADI, gdje se prezentira stvarno stanje na primjerima lokalnih zajednica koje ophrvane iracionalizmima i dezorganizacijom, što proizilaze iz neodgovornih politika, tavore i pored bogatih resursa, bez izgleda za perspektivniju budućnost; te napore pojedinca da kroz sopstveni i programski angažman stranke „Savez za promjene“ utiče na poboljšanje stanja, pri čemu autor vrši anatomsko oslikavanje lokalne zajednice sa njenim potencijalom, mentalnim sklopom i paradoksima, da bi na kraju postavio pitanje smisla takvog angažmana u ovim okolnostima; dok se u poglavlju III) BIOGRAFIJA susrećemo pored klasične biografije i sa inventivnim tekstom “VIKILIKS U HAN PIJESKU“ od novinara Dragoslava Simića, u funkciji dopune biografije, gdje se entuzijazam, stručni rad i društveni aktivizam Milisava Tomovića promatra kroz dinamičnu historijsku prizmu na širim balkanskim prostorima, a čime se u velikoj mjeri doprinosi razumijevanju i vrijednovanju njegovog lika i djela.
Milisav Tomović svojom trećom knjigom „Zemlja čudnih ljudi“ ostavlja jasan trag u vremenu prezentirajući ostvarene rezultate u domenu političke teorije i prakse, a čija empirija ukazuje da u BiH postoje snage koje će se boriti za državu gdje će se poštovati vladavina zakona i svakom njenom građaninu garantovati osnovna ljudska prava uz uvažavanje etničkih, vjerskih i kulturoloških specifičnosti. Pozdravljam njeno objavljivanje i preporučujem je na čitanje svima onima koji na konstrutivan način traže rješenje za aktuelnu krizu bosanskohercegovačkog društva i države BiH.

Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo, 14.03.2018. godine