„Anatomija beznađa“, autorica Mirjana Tomović

Izdavač: KNS, 2018.

* * *

Recenzija na zbirku poezije „Anatomija beznađa“ autorice Mirjane Tomović

DUBOKA SPOZNAJA STRUKTURE STVARNOSTI

Pisanje Mirjane Tomović, u ovoj trećoj po redu samostalnoj zbirci, doživljava punu zrelost jer se sjedinjuje zanatsko umjeće sa kreativnom imaginacijom, tako da na papiru imamo sklad riječi u oslikavanju kompleksnih ideja, a koje se rađaju uslijed sudara dva suprostavljena svijeta – unutrašnjeg koji teži idili i vanjskog koji je prožet kontradiktornostima. Na relaciji dijametralno suprotnih sadržaja rasplamsavaju se pjesme koje su jedino kadre da iskažu slojevitost emotivnih i racionalnih refleksija koje pobuđuje društveni haos u stvarnosti.

Stihovi druge pjesme u zbirci, pod naslovom „U daljini“, seciraju današnjicu hirurškom preciznošću i oslikavaju unutrašnje stanje običnog čovjeka u svakodnevnici, kada je izložen kontinuiranim medijskim bombardovanjima i raznim egzistencijalnim pritiscima sa više strana:
„Nije lako ni bezopasno / srušiti sablasne bedeme / savremene apokalipse / i u mreži smišljenih obmana / realnost razlučiti / od iluzija i predrasuda...“

Dakle, navedeni stihovi nas navode na promišljanja: Šta znači misliti svojom glavom? Šta znači imati stav? Koliko smisla ima ljudski karakter? I na kraju – šta imamo od smisla ako smo okruženi besmislom?

Međutim, smisao nije uvijek u davanju odgovora već se mudrost može kriti u umijeću postavljanja pravih pitanja. Dakle, poezija Mirjane Tomović ima snagu poticanja generalne psihološke inventure, a što ima potencijal uspostave novih vrijednosnih mjerila društva i otvaranja individualnih spoznajnih horizonata poimanja stvarnosti koja nas okružuje, i kojoj, htjeli - ne htjeli, pripadamo. Ono što se može smatrati obilježjem savremenog čovjeka to je da je prinuđen da misli, da zaključuje, iznosi sudove i donosi odluke što u konačnici ima značajan uticaj na sadržaj i kvaliltet – kako zajedničke sudbine, tako i pojedinačnih života. Možda se nikada u historiji nije pružala šansa običnom čovjeku da utiče na stvarnost i da je kreira kao danas kroz demokratske procese. Do nedavno se po pamet išlo u velike gradove i centre moći – mada toga i danas ima, u principu, međutim u velikoj mjeri sami građani odlučuju o svojoj sudbini. Ma koliko to izgledalo iluzorno ono je u principu stvarno – a time i za građane obavezujuće, tj. oni kao akteri postaju suodgovorni za stvarnost u kojoj žive.

O tom revolucionarnom zaokretu u svijesti Mirjana Tomović piše u svojim pjesmama jer očito joj nedostaju sagovornici koji akceptiraju stvarnost i aktuelne procese koji se u njoj odvijaju, a koje ona uviđa i osjeća, te faktički, duhovnim uvidom prodire u zbilju koja je okružuje razlikujući uzroke i posljedice, kao i aktere i događaje – dok se prepliću prošlost i izazovi budućnosti oblikujući stvarnost, u ponekad zastrašujuće, a uobičajeno u zabrinjavajuće i demoralizirajuće slike, od kojih se ne može pobjeći samo zabijanjem glave u pijesak.

Dakako, na stvarnost se može gledati i sa kritičkog aspekta a tada nužno čovjek mora koristiti svoj um i misliti – i to je izgleda aktivnost koja je današnjem čovjeku nepoznata u kontekstu etike, jer je neophodno misliti i o drugima i o društvu, a ne samo o sebi. To povlači, još jedan osjetljiv momenat – a to je odgovornost – koja je također slojevita i ima više dimenzija.

Dakle, pjesnikanja u prvoj pjesmi kaže: „...svest se pomrači / i um senkama zarobljen / mane vrlinama proglasi / a razum apatijom uspavan / dobrovoljno pristane na okove...“ – oslikavajući izazove našeg savremenog čovjeka koji je u centru svih društvenih manipulacija, ali on toga nije u dovoljnoj mjeri svjestan, pa ga nužno sustižu posljedice od kojih se ne može braniti, ma šta činio. Dakle, pjesnikinja jasno kaže „svest se pomrači“ a to znači u simboličnom kontekstu, da kad mu se smrači u glavi da će mu i u stvarnosti općenito biti mrak.

Međutim, pjesnikinja zna da je to isuviše jednostavan odgovor za našu složenu svakodnevnicu da bi bila akceptirana i prihvaćena od naroda koji grca od egzistencijalnih problema, pa stoga priča narative da bi postepeno spoznali strukturu stvarnosti koja nas okružuje i kojoj pripadamo i bez naše formalne saglasnosti, a po istoj nužnosti, njih se tiču i ovi stihovi koji im se upućuju iz otvorenog srca i u dobrim namjerama – da bi se kroz poimanje zbilje odbranili od zla koje ih mori – naizgled ničim izazvano. Naizgled samo jer demokratsko društvo podrazumijeva i građansku odgovornost za opće stanje u društvu u kojem živimo – bez obzira da li to shvatamo ili ne, da li to prihvatamo ili ne.

To je tako, a toga je autorica svjesna, pa svoju novu zbirku otvara pjesmom „Sud vremena“ i sa stihovima: „Kad savest dopusti / da glavu pogne pravedan / i pred porokom ustukne,/ da apsurdima zatečen / mudar zaćuti i hrabar zastane, / da pošten bude ismejan / i u kaljuzi nedela / netragom nestane...“

Ne treba gubiti iz vida da je pjesnikinja na strani čovjeka, mada je često žrtva i stradalnik u pjesmama i da je na strani dobra, mada detaljno prati manifestacije zla, jer se radi o scenariju koji je u funkciji izazivanja šoka da bi se prodrlo od suštine poruke , a koja je prekrivena velom tajne.

Dakle, čitalac treba da se potrudi, da iskoristi znanje i imaginaciju – i artikuliše poruke koju svaka pjesma saopćava i koje su u funkciji demistificiranja komfuzne stvarnosti koja nas drži zatočene u maglama apsurda, iluzija i besmisla.

Pisati smislenu i duboko proživljenu, savremenu i pri tom angažovanu, poeziju koja potiče na promišljanje u cilju dubljih društvenih spoznaja podrazumjeva visok stupanj izražajne virtuoznosti i zalazak u prostor suštinskih poetskih kreativnih manifestacija. To je eskluzivan umjetnički prostor gdje je svaka slučajnost isključena, pa je u pitanju spontanost kreacije u kojoj se nadopunjuju dar, šarm i prirodnost.

Pjesma „Eho glasa razuma“ predstavlja simbolični poetski fokus, osovlje oko kog se vrti cjelokupna ideja zbirke čiji je primaran cilj racionalizacija slojevitog sociološkog okruženja, satkanog od historijskih, političkih i psiholoških dimenzija.

Duboko sam uvjeren da je nova knjiga Mirjane Tomović „Anatomija beznađa“ u velikoj mjeri prožeta ovovremenim duhom i njegov autentični reprezent, pa stoga će naći prepoznatljivo mjesto u savremenoj bosanskohercegovačkoj poeziji nadopunjujući prostor angažovane poezije koja oslikava aktuelne socijalne odnose kompleksnog bh. društva, bivajući glas savjesti kolektivne svijesti čije je prirodno utemeljenje u univerzalnim vrijednostima i kozmopolitizmu.

Ibrahim Osmanbašić

Sarajevo, 27.2.2018. godine.