1. Tokom redovnog školovanja u sklopu nastavnog programa, za sve uzraste, svi mladi se susreću sa maternim jezikom i književnim stvaralaštvom koji je prilagođen starosnoj dobi, na temelju društvenog obrazovnog iskustva, i ima uneverzalan i opšti karakter, te pruža mogućnost sticanja temeljnog znanja, informisanost o značajnim djelima i autorima, uz prostor za samoispoljavanje kroz tekstovne vježbe i zadatke. To su prvi susreti sa slovima, riječima, gramatikom, pričama, pjesmama i književnim djelima.

Upoznaju se likovi koji žive i postoje samo u tim ispisanim redovima i stihovima, u carstvu mašte koje stvaraju te nadahnute priče i pjesme, a mnogi od njih presele u dječije znatiželjno srce i tu ostaju do kraja života, jer sjećanja na njih ne blijede, niti ih prekrivaju magle zaborava.

Te činjenice govore o jedinstvenoj ulozi koju književnost igra u ljudskom životu, a što je od krucijalne važnosti zbog djelotvornog praktičnog utjecaja koji vrši na ljude i njihov život, od samog početka formiranja ličnosti - koja na temelju razuma donosi odluke i stavove, prema sebi i drugima - kao i prema svom unutrašnjem svijetu i svijetu oko sebe.

Tu se govori o više svijetova u jednom svijetu - direktno i konkretno, suptilnim jezikom mašte i simbola - te, upoznajući prvo obogaćujemo spoznaju o drugom.
Dakle, ulazimo, ili nas polako uvode, na mala vrata u veliki Svijet, kao mjesto gdje egzistira mnogo drugih i različitih svijetova, i bdijući nad svakim pojedincem - uvode nas u vječni paradoks života koji kroz sadržajnu sublinaciju sam sebe obnavlja.

Misterija – zvana – čovjek - traje jer je sazdan za vječnu zagonetku -sebi i drugima - u vremenu i prostoru, na Svijetu - što je miran dok leti kroz Kosmes, na Svijetu - gdje je kraj jednog početak drugog.

2. Mladi spisatelj koji"nešto" osjeća i što ispoljava kroz stvaralačke forme književnosti - kao što je pjesma ili priča, ili nešto između toga dvoga - često je predmet neutemeljene i nedobronamjerne kritike, a što nije ni dobro, ni konstruktivno. Svakako da utemeljena analiza sadržaja djela ima svoje mjesto na putu stvaranja svijesti o književnom zanatu i da se u tom pogledu stvari bitno ne mjenjaju kroz epohe.

Kritika koja ima za cilj da po svaku cijenu sačuva konvencionalne, ili klasične, umjetničke forme - zbog njih samih a ne zbog umjetnosti - je kritika koja je sebi cilj i ima svoj vanumjetnički interes - uglavnom, društveno hijerarhijski.

To gorljivo zalaganje za formalnu stranu umjetnosti je isključivo usmjerenje u pravcu koji skreće od fokusiranja umjetničkih sadržaja i afirmacije univerzalnih principa i načela - na kojima su utemeljene pozitivne umjetničke vrijednosti.

Otuđenje autora od njegovog djela - što je negativna društvena tendencija koja je modernijeg civilizacijskog datuma - nije ugodan put za suptilne duhovne sklopove kakvi su prirodno obdareni umjetnici.

3. Mladi autori treba da se zamisle nad iskustvenim porukama duhovnih civilizacijskih autoriteta. Zašto? - pitanje je logično i umjesno - jer sve što se adresira kao informacija – od – izuzetne -važnosti treba da ima debelo objašnjenje. Prvo - niko ne voli da mu neko nešto truni i pametuje, a naročito mlade osobe, a među njima su najekstremniji autori, koji su u ozbiljnom poslu građenja svoga svijeta. Dakle, gradi se, ili preciznije - želi se graditi, a to podrazumjeva i nešto konkretno, a to konkretno nužno funkcioniše po univerzalnom principu samoopostojnosti i po jasno definisanim i utvrđenim pravilima se ponaša u konkretnoj situaciji i pod određenim uvjetima, pa se prema tome, iako se uslovno ne zna o čemu se radi, i šta se radi, sama konstatacija da se "radi", otkriva okeanska prostransva koja ukazuju nedvojbeno da se samo na osnovu znanja može konstruktivno orijentisati u sferi i domenu ljudskog djelovanja -promišljanja i praktičnog angažmana. Možemo konstatovati a da ne pogriješimo - da se radi o određenoj sferi, sa određenom materijom i sa nekim ciljem.Ta sfera ima svoja svojstva i zakonitosti - po kojima egzistira i po kojima se u njoj egzistira, ta materija je ili izvorno iz te sfere ili se u nju unosi iz neke druge - pa se tu adaptira da bi imala tačne i određene osobine i bila praktično funkcionalna u odnosu na namjere i nastojanja; dakako da taj cilj ne moramo znati u potpunosti da bi mu se težilo, nit on mara biti predmetan, jer i sama ideja može biti konačni cilj - što je filozofsko stremljenje, ili osjećaj - što je konkretan ljudski cilj iz sfere psihologije - a sami ciljevi, koje stavljamo ispred sebe kao zadatak ili izazov, mnogo govori o nama samima - ali treba znati pročitati poruke, bez obzira da li je to realno ili nije, te, da li ćemo to ostvariti ili ne. Postojanje te naše unutrašnje namjere, ispoljavanje ljudskog nauma i angažman da se to realizira, taj čin, ili sam pokušaj da se tu nešto praktično radi i djeluje, je od krucijalne vrijednosti jer je to individualno ispoljavanje - a to je znak života u kome ima i nauma i volje da se željeno realizira. Dakle, namjera da se nešto učini predhodi svakom praktičnom aktu ili činjenju. Što znači da namjera je predhodnica praktičnog djelovanja.

Ovo gore rečeno je isključivo u cilju markiranja važnost namjere pri praktičnom djelovanju, jer njena uloga je nezamjenljiva u procesu oblikovanja vizija - preko kojih se dolazi do osmišljenog praktičnog angažmana iz kog proizilaze djela. Dakle,u lančanom nizu u kome su namjera – vizija – projekat- djelo je konstruktivno - praktični postupak, koji obuhvata i misaoni i predmetni svijet, tj.duhovni i materijalni ili apstraktni i konkretni.

Razni su modaliteti kojima se čovjek služi pri egzistiranju i djelovanju u pojedinim sferama - i to je ugavnom individualistički intuitivan odnos koji se može, a ne mora racionalizirati - jer samosvijest nije uslov za svjesnu opstojnosti - to je pitanje mjere i kvantuma, što omogućava neka nova saznanja i znanja, te spoznaje.

4. Mladi autori se nužno susreću sa pojmovnom dubinom a određenje prema njoj suštinski ih karakterišu.

Gore navedena misao ima ogramnu specifičnu težinu - i na direktan način govori o autorskoj specifičnoj težini, iz čega se logično mogu izvući zaključci o poimanju autorskog kvantuma, o autorskom opredjeljenju - što može biti trajnog karaktera u sferi književnog stvaralaštva, te, kako poraditi na sebi i svom umjetničkom izražaju.To je pitanje ličnog izbora i stava - a na temelju toga drugi nas i vide, i u okviru ponuđenog, daju mišljenje i o našem radi, našem djelu, i konačno formiraju mišljenje o nama samima- onakvim kakve nas oni vide i doživljavaju, a materijal za sadržaj njihovog suda sami im mi dajemo - a to uzročno kreće od naših stavova i formiranih mišljenja, a što se poslijedično materijalizira u našem dijelu. Dakle, sve ono što se veže uz jednu ličnost - i ono što se vidi i ono što se ne vidi - da se sagledati i izanalizirati, jer ono što je prisutno u nama i vezano za nas - sagledivo je i samjerljivo je - jer je konkretno i kao takvo je prisutno, a time i aktivno, u nama - i izlazi iz nas onakvo kakvo je, bez obzira da li smo mi toga svijesni ili ne. To su paralelne egzistencije - koje su stvarne i opstaju neovisno o našem znanju o njima - odakle dolaze, zašto su tu i kakva su im svojstva, što se može rasvijetliti kroz proces praćenja i analiza.

Svakako da je svaki pokušaj bitan - a posao se završava na temelju iskustva.U nečemu se može orijentisati i pomoću svijesti i znanja ali i pomoću intuicije.U nekim stvarima nezamjenljivo je znanje - kao što je spisateljski zanat, kao što i iskustvo igra značajnu ulogu u pojedinim slučajevima, ali u nekim stvarima nezamjenjiva je intuicija - kao što je svijet ili sfera vizija.