Intervju: Laura Eckman, pjesnikinja (SAD)
OSTAJEM JER NADA JOŠ UVIJEK TINJA OVDJE
Autor: Ibrahim Osmanbašić
Laura Eckman se rodila i odrasla u gradiću blizu Pitsburg-a u Pensilvaniji gdje još uvijek živi njena porodica. S trinaest godine počela je da se bavi pisanjem poezije kao hobijem. Od tada piše poeziju kao način da opiše onima koji žive na ovoj planeti što njihov život ima vrijednost. Trenutno živi u Sarajevu gdje se bavi predavanjem engleskog jeziku u fondaciji, „Izvoru za ljepši život“.
Privilegija joj je da ima dosta pjesama koje su objavljene. One uključe: „U mojim očima” (Izvan dometa, VI Novosarajevski književni susreti, Sarajevo, 2013), „Nebesko nadahnuće” (Svim na zemlji mir veselje: međunarodna zbirka poezije, KULTura sNOVA, Zagreb, 2014), „Riječna kiša” (Mostovi svjetlosti, VII Novosarajevski književni susreti, Sarajevo, 2015), „Tragovi izraza za istinu” (Planet Poezija Almanah 2014, Udrženje za unaprijeđenje i razvoj umjetnosti u BiH , „Rasvjeta”), „Predivan nered” (Planet Poezija Almanah 2015, Udrženje za unaprijeđenje i razvoj umjetnosti u BiH ,“Rasvjeta”), A World Awaits (Svijet nas čeka) i An Ode to Elizabeth at Graduation…the Last of Five (Oda Elizabeti na diplomiranju iz srednje škole… Zadnja od Pet sestara) Prosopisia: A Venture of A.R.A.W.LII, An International Journal of Poetry and Creative Writing, Indija, 2016. Pored toga, prevodila je jednu knjigu, „Rastakanje duše” (The Disintegration of the Soul), autor: Goran Šimić, 2016 na engleski.
Poštovana Laura Eckman, kada ste počeli pisati poeziju na bosanskom jeziku?
Već se bavim pisanjem poezije kao hobijem na vašem jeziku od 2010 g., godinu dana nakon što sam preselila u Sarajevo. Tokom tog perioda, pohađala sam neke prihvatne časove i intenzivno učila kroz čitanje, pisanje i svakodnevne komunikacije. Na početku sam htjela da pišem kako bih mogla da savladam padeže (Mada, mislim da još uvijek radim na tome) jer sam vizualan tip. Međutim, kako sam provodila više vremena sa ljudima ovdje, probudila mi se opet ta strast za poeziju u kojoj sam uživala kao tinejdžerka, kako bih ispričala ljepotu životnih priča oko mene.
Da li uspjevate da pretočite vaše misli i osjećaje u poeziju na bosanskom, s obzirom da vam to nije maternji jezik?
Mislim da da. Lingvisti kažu da čovjeku treba prosečno osam godina da se neki balkanski jezik savlada. Čini mi se da sam u te prve tri, četiri godine manje-više prevodila ono što sam htjela da kažem, a sada kad razgovaram s ljudima nemam potrebu da mislim na svojom maternjem. Čak mi često izlete riječi na vašem jeziku u razgovoru na poslu (održavam konverzacijske časove engleskog jezika) jer sam zamijenila te riječi za riječi na vašem, i zaboravila ih na svom jeziku. Vjerujem da je svaka fraza ili riječ koju čovjek zaboravlja znak da jezik uz njihove povezane emocije legne što dublje u srce tog čovjeka.
Od 2013 godine učestvujete na KNS-ovim književnim susretima, tako da smo imali priliku pratiti vaš rad. Koliko vremena provodite na doradi pjesama?
Uopšte, rekla bih da taj proces traje barem mjesec dana, ali to zavisi od konteksta pjesme. Čak i na svom maternjom jeziku mi treba puno vremena da saberem svoje misli i emocije. Ponekad na putu do zadnje verzije naučim nešto novo što će da uljepšava ono što sam već napisala ili da zamijeni nekako moj stav u nekoj pjesmi. Dok sam svjesna da pravim sebi proces napornim, baš čeznem da obogatim živote oko mene sa nečim što nije samo lijepo nego, što će govoriti srcu o njegovoj vrijednosti i uzrokovati da čovjek razmišlja dublje. Pisanje pjesme je kao život, putovanje što ima svoj početak i kraj, a međuvremenu čovjek treba da ga doživljava do svog završetka.
U najnovijim pjesmama vidljiv je pomak u pravcu, rekao bih, približavanja onom što čini senzibilitet poezije ovog podneblja. Kako je došlo do tih neuobičajenih duhovnih sinteza?
Hvala vam na komplimentu. Meni je čast da ste primijetili da je došlo do tih neuobičajenih duhovnih sinteza u mojoj poeziji. Po meni čitanje, razgovor, i istraživanje djela različitih autora su neke ključne stvari u tom procesu. Vjerujem da čovjek ne može duboko da doživi neku tuđu kulturu, a kamoli da napiše o njoj dok ne upije način na koji se neka osoba iz te tuđe kulture izrazi. A pored toga, on treba da razmotri kako se njegov svjetski pogled razlikuje od tog drugog, i na koji način bi htio da usvoji i upotrijebi ono što zna.
U pjesmi „RIZNICA SJEĆANJA“ pjevate uglavnom tradicionalnom simbolikom bosanske poezije. Kako na takvu poeziju reaguju čitaoci?
Uopće, kad je ljudi čitaju, oni cijene što provodim vrijeme upoznavajući njihovu kulturu i težim da opišem svojim riječima kako je doživljavam. A za one s kojima se družim duže znaju da čeznem da što više premostim tu jezičnu prazninu (ili jaz) tako da ih spoznam lično dublje i doživim njihove živote onoliko koliko neki stranac može. Doduše, oni znaju da nikako ne želim da budem kao taj vrli pitac o kojem je Mak Dizdar pisao i kojeg sam spomenula u ovoj pjesmi.
Pored tog bosanskog elementa u vašoj poeziji, snažno je prisutan u izražaju i vaš urođeni, rekao bih, američki senzibilitet za pisanu riječ. Nesumnjivo je da taj spoj donosi poetsko osvježenje koje privlači pažnju. Da li ste do sada nailazili na komentare u tom književno-analitičkom kontekstu?
Nažalost, nisam baš do sada nailazila na onakve komentare uživo ovdje. Bila mi je čast da samo par puta razgovaram malo dublje s nekim o mom radu na taj način. A trenutno sam ograničena vremenom zbog posla. Međutim, malo po malo radila sam već i još uvijek planiram da odvojim vremena kako bih mogla pohađati kurseve. U drugu ruku,većina ljudi koja piše poeziju na drugom jeziku ovdje je sroči na engleskom. Mislim da bi je i ona doživjela na sličan način kao i ja, ali i to iskustvo bi se dosta razlikovalo jer su naše jezične i kulturne percepcije drugačije.
Obzirom da ste učestvovali na raznim književnim manifestacijama, kakvo iskustvo nosite sa pjesničkih druženja?
Ona su vrlo ohrabrujuća za one (kao što sam ja) koji su tek došli da slušaju i uče. Do sada sam upoznala mnoge dobre ljudi koji teže da uljepšavaju svijet svojim riječima i pomažu afirmacijom i savjetima onima koji su na putu do svog pjesničkog izražaja. A ono što bih voljela, jeste da ima i više radionica na kojim bi oni koji su malo stariji (kao ja) mogli dublje razgovarati i izazvati svakog drugog da piše bolje.
Kakve poruke nastojite prenijeti čitaocima kroz vaše pjesme?
Već sam spomenula da pišem zato što želim da čovjek prepoznava svoju vrijednost u sitnicima života i češće razmišlja dublje. Bez obzira na put kojim putujemo u životu, vjerujem da smo stvoreni za nešto više i neki to pokazuju osjećajem vlastite vrijednosti. Trebamo da znamo odakle nam ta vrijednost dolazi. Meni se ta vrijednost nalazi u mojoj vjeri. Ona me izaziva prikazivanjem njene milosti prema čovjeku, da volim i oprostim, bez obzira da li bih ja to htjela ili ne. Ona me tjera nježim riječima da tražim istinu, ljepotu i radost bilo gdje da se nalazim. To ne znaći da neću nikada pisati nešto teško, sirovo za čitanje. Čak i namjerno pišem ovako da opišem tu realnost što treba da se čuje i vidi nadajući se riješenju. Često, neko odavde me pita: „U Americi sve je lakše, ljepše...zašto ostajete ovdje?“ Ostajem jer nada još uvijek tinja ovdje. Ima i predivnu miješavinu kultura što prikazuje kreativnost Stvoritelja. Čeznem za tim danom kada će ova zemlja biti obnovljena i da se čovjek ne smatra bitnim zbog veze ili pripadnosti nekoj grupi nego zbog njegovog karaktera i ljubavi prema drugima. Kroz moju poeziju nadam se da su ove poruke očigledne.
Obzirom da se od ranog djetinjstva bavite kreativnim pisanjem, kako vi poimate poeziju?
Stil poezije uvijek se mijena i ogleda u stanju naroda. Kada sam tek počela sa trinaest godine da pišem, većina mojih kolega iz srednje škole bi rekla da je poezija bila manje-više pismena, teška za razumjeti, i puna metafora, soneta, i tako dalje, jer naučeni smo tako. Ne mogu se sjetiti da su čak uživali u njoj. Bilo mi je žao jer sam bila skoro jedina koja je voljela poeziju u mom razredu. Međutim, kada sam tek došla ovdje, doživjela sam poeziju drugačije. Skoro na svakom ćošku ovog grada, ta strast za poeziju nikne kad čovjek pita svoje dijete oko lektire, dok se pjeva kroz sevdalinke, piše u spomenaru bivših generacija i vidi u gradu na promocijama knjiga. Pronašla sam se ovdje, jer kao da u meni poetska riječ teče ovdje. Pored toga po svijetu u zadnje vrijeme pisci oživljavaju ovaj umjetnički izraz transformirajući njen oblik integracijom formi i kultura. Na nekim područjima poezija je više usmena i čita se kao svakodnevni razgovor o našim raspravama. I na taj način, mislim, opet je postala opipljivija čitaocima i ima mogućnosti da se premoste ti ponori predrasuda. A kako da se očuva kultura, to je drugo pitanje jer ima ovdje i ono što je baš predivno, a još uvijek nije poznato po svijetu. Samo se nadam da, kao ljudi s Balkana, nađemo neki balans, jer imamo više vrijednosti da podijelimo sa svijetom.
Kada možemo očekivati vašu zbirku poezije?
Sad za sad ne bih htjela da nešto obećam, ali težim prema tome. Možda za par godina. Jedna mudra prijateljica mi je rekla nekada: ,,Laro, nemoj žuriti. Znat ćeš sama kad ti je vrijeme za objavljivanje. Nema neke žurbe.'' Iako je lijepo, meni nije bitno da dobijem neko priznanje ili neku nagradu. Samo želim da prenosim ljudima ljepotu ovog komplikovanog života riječima koje će ih ohrabriti i izazvati. I znam da sam još uvijek na putovanju do tog konačnog izražaja.
Hvala na razgovoru.
Hvala i vama na prilici. Bila mi je privilegija što sam mogla podijeliti ono do čega mi je stalo s vama i vašim čitaocima.