ISTINSKO PJESNIŠTVO SE NAMEĆE ČOVJEKU
Ibro Suhopoljac
"Napisah nedavno u jednom obraćanju prijatelju, da mi, u dijaspori, živimo u nekoj dimenziji gdje se dodiruju java i san. Snovi su nam, uglavnom, uspomene, a java tuđina. Ne možemo pobjeći od sna, a tuđina nas hrani opstankom i nekom nesigurnom obećanošću, što znači ni od nje. Zato rado odlazimo u san, kada god stignemo i ponovo se vraćamo tuđini – svom moranju! Drugačije se ne može! "
Biografija
Ibro Suhopoljac rođen je u Doboju, a živio i radio u Doboju i Zenici. Javlja se , kao talentovan mlad čovjek, literarnim objavama u „Prvim brazdama“ te „Malim novinama“, a kasnije, i u časopisima za omladinu i odrasle. Nakon iseljavanja u Australiju nastavlja intenzivnije druženje sa slovom. Političkim i kulturnim osvrtima pojavljuje se u asutralijsko – bosanskim glasilima „Ogledalo“ i „Vilajet“. Postaje redovni kolumnista „Magazina Bosna“ iz Melbournea te dopisnik nekoliko bosanskih popularnih web novina iz Evrope i Amerike. Njegov publicistički dosprinos bi se mogao mjeriti knjigama.
Takođe se okušava u radionovinarstvu uređujući i vodeći veoma uspješno popularni „Radio Bosanski Telegrapf“ u Sydneyu. Biva patriotki stub, sekretar i kulturni ataše Bosanskog kulturnog centra u Sydneyu. Inicira, učestvuje i izvodi različite kulturno - duhovno - patriotske projekte od kojih neki prelaze u tradiciju Bošnjaka Novog Južnog Velsa. Nastupa, sa svojom poezijom, na različitim australijskim skupovima podrške i prezentacije poezije u Novom Južnom Velsu, Kanbera distriktu i Viktoriji. Objavljuje ediciju pjesama“ Preko sedam mora“, zatim zbirku poezije „Šapat Horiona“, te učestvuje u združenim književnim izdanjima „Priče“, „Kapija istoka i zapada“, „Duhovna konekcija“, „Sopotja“.
Kao australijski autor BH porijekla biva uspješno predstavljen na Sajmu knjiga u Minhenu 2011. godine. Njegova poezija je prevođena na engleski, slovenački, arapski i bugarski jezik. Diplomira Informativnu tehnologiju na SWSi of TAFE - Miller College. Živi i radi u Sydneyu.
Razgovarao: Ibrahim Osmanbašić
Poštovani gosp. Suhopoljac, kako vidite, a i doživljavate, sudbinu pjesnika u ovom vremenu?
U vremenu nagomilanih i sveopćih ljudskih i civilizacijskih suprotnosti danas, nije baš lahko odgovoriti na Vaše pitanje. Vjerujem da bi se na njemu podijelili mnogi javnici, koji vole reći za sebe da su pjesnici. Dalja misao biće ono što ja osjećam i vidim, vremeneći u ovom dunjalučkom progonu, i u njemu u svom osobnom, pjesničkom.
Napisah nedavno u jednom obraćanju prijatelju, da mi, u dijaspori, živimo u nekoj dimenziji gdje se dodiruju java i san. Snovi su nam, uglavnom, uspomene, a java tuđina. Ne možemo pobjeći od sna, a tuđina nas hrani opstankom i nekom nesigurnom obećanošću, što znači ni od nje. Zato rado odlazimo u san, kada god stignemo i ponovo se vraćamo tuđini – svom moranju! Drugačije se ne može! U snu prognanih, mnogo je sna o domovini. Možda kod pjesnika još i više, ili ga oni bolje raspoznaju među svim svojim tugama i dugama, pa tako više i spominju. Ovo bi se, svakako, dalo kazati i drugačije, ali mislim da upravo riječ - domovina - možda najbolje obuhvaća njihov prolazak od rođenja do... neke pjesme, koja često umije biti nostalgija za izgubljenim „dženetom“, ili podignut upit pred neobjašnjivim.
Ne bih drugačije mogao posmatrati ni pjesnike općenito. Istinske poete su, uvijek, i na svoj način, bili „nosači moralnih svjetiljki“, poput one Diogenove, koje su osvjetljavale njih u vremenu u kome žive, kao i vrijeme u njima. Zar je moguće zapaženo pisati, ili čak uopće pisati, izvan ove sveobuhvaćenosti?! Zaista! Ako jeste, onda za poeziju, po meni, treba izmisliti neko novo ime, a onu, gore spomenutu, sahraniti. Mi se, naravno, ne moramo uvijek slagati sa pjesničkom izričajem njegovog nutarnjeg svijeta, što spomenutu moralnost direktno stavlja pod navodnike, ali bi trebali prihvatiti da svaki pjesnik pjeva samo ono što zaista osjeća. U tome je ljepota i „opasnost“ poezije! Nema tu kalkulisanja! Nešto, kao, njih dvojica na megdanu! Svijet u pjesniku, protiv svijeta oko njega i „Veliki prasak“ - tačka u ushićenju kada se pjesničke bujice razliju!
Spomenuto nas odvodi u drugu realnost. Živeći u vremenu institucionaliziranog pranja mozgova, sluge svih profila bivaju vrlo poželjne. One slovne pogotovo. Konsekventno, svjedočimo postojanje mnogobrojnih „Kunta Kinte“ slovara, koji odrađuju odličan posao za naredbodavce i valjda, za sebe. Malo je tu pjesničke sudbine koja se spominje u Vašem pitanju. Ta parolaško materijalna poezija ubija smisaonost i „svetost“ nje same – onu uzvišenost (ljudskih i inih vrijednota), za kojom su „dunjalučki jahači zvijezda“ oduvijek žudili! Kako pjesnik, molim Vas, može pjevati o bilo kakvim ljepotama a istovremeno naređivati masovna ubijanja drugih ljudi?! Kako pjesnik može pjevati o univerzumu ili bukovom lišću, a bukova šuma puna ljudskih tjelesa?! Je li to poezija?!
Ali, pazite! Takvi su danas općeprihvaćeni u masama, pa se nameće pitanje - kakav je to svijet u kome bitišemo i šta su mase? Očigledno je da živimo u vremenu širokog sunovrata istine i moralnih principa civiliziranog društva i, uporedo s tim, književne degradacije kao njenog artikulirajućeg pulsa, u kojoj istina i moral imaju svoje vrijednosti. Kada njemački nobelovac Günter Grass npr. opjeva istinu, i kaže da je svaki ubica dijeteta ubica djeteta, pa i onaj Izraelac koji ubija palestinsko dijete, on postaje „vanzemaljac“, jer ne odgovara onima koji „ne žele da vide golog cara, kao golog“! Ja bih dodao da on i jeste vanzemaljac, ali u smislu izvanrednosti, rječitosti i hrabrosti kojom on prezentira istinu! Na žalost, u ljudima postoji nešto gnjilo što konstantno odbija hrabre i istinoljubive. Ali, za čudo, to gnjilo u ljudima, i te kako želi živjeti poput te istine i hrabrosti ?! U svemirskoj apsurdnosti rečenog, javljaju se pjesnici i „pjesnici“, i pri tom nikakvo pjesničko umijeće, status u društvu, niti popularnost ne mogu skinuti navodnike sa onih kojima pripadaju.
Nastavljajući misao odozgo, postoje pjesnici takođe, koji preferiraju pjevati o universalnim (ljudskim i inim) vrijednostima (temama), ne dotičući se plaho realnosti oko sebe. Hejbet pitanja proističe iz takvog odnosa pjesnika i slova. Činjenica je da konzumiranje takvih tema zahtijeva, samo po sebi, udaljavanje od specifikuma vlastitog kolorita. U vremenu kada Bošnjacima još uvijek prve komšije negiraju naciju, zemlju, historiju, jezik, zastavu, žive i mrtve književnike i pjesnike... pitam se, vrijedi li išta (pjesničko i ljudsko) tako velikog rizika? Hajmo mi prvo biti svoji na svojoj, na Plemenitoj, pa se onda, u ime Adema, ponuditi „širini svemira svih njegovih sinova i kćeri“ ! Jedina ispravna parola, što se mene tiče!
Ja takođe vjerujem da je konzumiranje univerzalnih tema, za jednog pjesničkog stvaraoca, i najlakši put od „partera ka balkonu“. Opet, sve zavisi, šta pjesnik, i čovjek, hoće od poezije i života općenito, jer poezija i život su povezani kao šipka i bubanj. Istina, može se, koristeći znanje i talenat, prilično uspješno ploviti pjesničkim vodama i bez tog tangentnog dodira poezije i života, ali samo pjesnici iz čijih slova možete „okusiti srčiku života“, uvijek nanovo zelene poput mahovine na međašima koji razdvajaju vjekove.
Zbog toga je i danas jedan Mehmedalija Mak Dizdar ono što jeste, ili William Butlers Yeats ili moćni Al -Mutanabbi... Iako su oni živjeli i umrli kao Bošnjaci, Irci i Iračani, oni danas pripadaju svakome, kao kiša s neba. Zašto? Zato što su se uspostavili u svom pjesničkom bitisanju! Eh, to bi, po meni, trebao biti i neki opći bošnjački put. Postati... pa onda dati! Suprotno tome, bošnjačkoj/bosanskoj poeziji, i kulturi općenito, se nameće neki trend „afirmativne univerzalnosti“ (?!) koji, u najvećoj mjeri, podrazumijeva odustajanje od svog, radi goluba na grani!? To je zabluda i strašno ponižavanje istine jer istinsko pjesništvo se, kao i svaki drugi autoritet, nameće čovjeku. Ono nikada ne traži pristanak!
Zato je dilema, da li pratiti struje takvih pjesničkih tokova ili pokušati biti pečat jednog vremena i naroda kome pripadaš, pa makar i onaj najmanji, za mene riješena! Ja sam zauvijek sin svog bošnjačkog naroda, i veliki zaljubljenik milosne zemlje Bosne. Ako sam takav, a jesam, onda me takva ljubav svrstava u red čovjekoljubaca. Nema tu kontradiktornosti, ako bi neko pomislio, ali ima privilegije koju koristim da odaberem i označim, po svojoj volji, ljude i neljude! Moja poezija je s prvima protiv drugih, transparentno i glasno! Moje pravo i moj izbor!
Kakva je vaša spoznaja moći poezije?
Prava poezija je sila! Slabo šta može tako mladoliko i nepromjenljivo trajati kao ljudska čežnja za zaustavljanjem vremena, uhvaćena u zamku slova. Poezija, kao niko, umije da trpi nerazume i silne. Umije da čeka na neka bolja vremena, da šuti neprimjećena dok je to bolje vrijeme ne prepozna i razgovori. I onda se događa ono najljepše! Ona se ponovo rađa, čista i lijepa kao onog prvog trena kada ju je neki skupljač snova, iznjedrio.
Osvrćući se na svoju poeziju, ja ne prezam pjevanju o istini i vječitom sukobu između dobra i zla. Pjevati o istini je sjajno, jer istina je, sama po sebi izazovna, nadahnjujuća, revolucionarna...! Ljudi se, uglavnom, boje govoriti o istini ne želeći da, u tom svom životiću, izgube privilegije. Ako to radi pjesnik, onda se on ozbiljno zamjera poeziji i njenoj svrsishodnosti. Njemu to, po mom shvaćanju, nije dozvoljeno. Čak i da neko bolje, rezervno vrijeme, za pjesnike postoji i da ne umiru od trenutka i daha?! A kada bi samo umjeli prepoznati koliko ogromno inspirativno blago leži u toj nekazanoj istini, disali bi je umjesto zraka.
Ako autor, pretpostavljeno, umije da zanatski stvori i iznese dobru poeziju, prilično mu teško pada kada shvati da njena prihvaćenost ovisi o količini rabljene (ne)istine u njoj, ili njegovoj snazi da je zamota, po mogućnosti, u sto struka pjesničkih ponjava. Shvatio sam da za istinu, kao i za poeziju kojoj je ona vodilja, mora postojati sredina koja umije da je čuje. Na žalost, mišljenja sam, da to današnja Bosna nije! Dijaspora nema uspostavljen nikakav zvaničan kulturni benčmarking, pa je i ne pominjem.
Gluhoća društva uzrokuje zastranjivanje autora čija se poezija hrani idealima slobode, čovjekoljubljem, patriotizmom... i u neprihvaćanju glorifikacije površne riječi o istom, oni radije pristaju da budu u dobrovoljnoj pjesničkoj izolaciji, nego li da gluhoća tumači zvukove njihovih vrelih struna. Tako, i pretpostavljeno, dobra poezija ostaje blizu pjesničkih margina. Mnogi ne razumiju, a ja sam shvatio, da je izgon po osobnom odabiru raskoš bogatih, pa ispisuju pogrešne ekspresije uz njihovo bivstvovanje. Na kraju krajeva, svaki pjesnik odabire da bude dah ili zadah vremena u kome živi. Ne vjerujem da istinoljubivi pripadaju ovoj drugoj kategoriji! Za razliku od običnog čovjeka, pjesnike i uopće ljude od slova, i te kako razotkriva vrijeme.
Sve rečeno gore podrazumijeva da pjesnik ima snagu i smjelost da se nazove kao takav, što opet otvara drugo ozbiljno pitanje, ko je to danas pjesnik? Kao što je među silnim današnjim piscima samo poneki književnik, tako je i među pjesnicima najviše slagača rime? U sudaru svjetova, onog realnog i unutrašnjeg pjesničkog, nastaju najljepši stihovi. Osim umijeća pisanja, hrabrost i istinoljubivost su presudne za portretiranje te moćne emotivne eksplozije. Treba razumjeti da pjesnik uvijek nije pobjednik u takvim bitkama, pa i takva poezija, kao sjena sunca iza oblaka, je blijeda i neprimjetna.
Na ovogodišnjim „7.KNS međunarodnim književnim susretima“ predstavljena je vašu zbirku poezije „ŠAPAT HORIONA“, objevljen 2007. u Sindneju, Australija. Tom prikom je pročitano i vaše pozdravno pismo jer zbog udaljenosti, razumljivo je da niste bili prisutni. Kako ste doživjeli predstavljanje vaša knjiga u domovini?
Prije svega, veoma mi je drago, jer su svi moji raniji pokušaji bili bezuspješni. To potvrđuje da se ozbiljna zadaća, kao što je promocija jedne knjige, ne može temeljiti na saradnji sa pojedincima, koji djeluju izvan kulturnih organizacija, bez obzira koliko oni bili respektovani u društvu. Sa te strane KNS se ponovo potvrdio kao bitna (i jedina) kulturna karika između dijaspore i domovine. Promociju „Šapata Horiona“ u domovini, ja vidim i kao spontano vraćanje putnika kući. Nešto poput onog lososa koji živi daleko, ali unatoč svim izazovima odlučuje da pliva uzvodno, ka izvorima svoje rijeke. Samo tamo on, neobjašnjeno objašnjivo pripada. Tamo čak i njegova smrt ima dimenziju života. Isto se može reći i za živu pjesničku riječ?! Vi je uspješno ili manje uspješno možete sijati dunjalukom ali, zbog nečeg potrebnog a neobjašnjivog, očekujete da ponese u domovini.
Ovdje imamo neuobičajenu situaciju – knjiga koja je objavljena prije osam godina promovisana je – što ne može biti bez dubokih razloga. Kako objašnjavate nebičnu putanju vaše poezije prema svom iskonu ?
Moja knjiga je, na ovaj ili onaj način, knjiga istine. Svaka riječ je svjedok onoga što jesam (jesmo) i onoga šta nisam (nismo). Knjiga je nastala kao težnja da se Bošnjaštvo otme od zaborava, i čitalac podsjeti na cijenu koju su Bošnjaci morali plaćati krvlju, da bi opstali kroz historiju. Mislim da je i dobra prezentacija bogatog izvornog bosanskog jezika, koga se pojedinci libe rabiti, smatrajući ga „prevaziđenim“ (što je velika greška), jer je upravo bogastvo tog jezika bila osnova za stvaranje današnjeg bosanskog, kao i hrvatskog i srpskog jezika.
Na žalost, vrijeme u mojoj knjizi kao da je stalo. Nad našim vratovima stoje iste sablje, nad našim ljubavima isti vjekovni strahovi. Ja bih to mogao reći i drugačije, pa „ i vuk sit i ovce na broju“, ali onda to ne bih bio ja. Čak da je knjiga i doživjela promociju u domovini prije osam godina, kao što je trebala, konstantnost bošnjačke nesreće, napravila bi i ovu promociju, na žalost, potpuno srsishodnom. To najbolje objašnjava njen put ka iskonu, kako kažete.
Pošto niste bili prisutni na promociji u Sarajevu, iskoristićemo ovu priliku da vas pitam sve ono za šta smo bili uskraćeni vašim otsustvom. Možete li nam nešto reći općenito o konceptu zbirke?
Zbirka je nastala potpuno spontano i kao želja da se neke stvari otrgnu od zaborava. To je bio neki osnovni koncept. Nisam puno mudrovao oko toga, već sam pokušao da pretvorim ogromnu stvaralačku energiju u slovo i obilježim bogastvo svoga života sa osvrtom na rat. Poznato je, da su mnogi Bošnjaci, dok je rat u Bosni bjesnio, zaradili bogastva po zapadnim zemljama. Međutim, ona im nisu obezbjedila i bogastvo života, već počesto udaljila do tačke sa koje se ljubav prema domovini više uopće nije mogla primjetiti. Tako su zarađeni dolari, marke, guldeni... gurali njihove živote u neki čudni ljudski fukarluk, iz koga pojedinci nisu znali (ili htjeli) nazad. Vrijeme je betonitalo njih takve, i nas ovakve! Dijaspora se, i danas, jasno dijeli po tom šavu! Slabo je pravog zbora između te dvije strane, ili ako postoji, postoji do mjere gdje se rat i Bosna spomenu! Dosta pjesama u knjizi, direktno ili indirektno, govore o tome.
Sreća je, nekako, uvijek bila bliznica bošnjačke nesreće kroz vjekove, pa su one, vijane vremenom, kao jazija i tura, dodirno opjevane različitim stilovima u različitim poglavljima knjige. Dosta je pjesama pisano po sjećanju. Kada bih danas ponovo radio na istom materijalu, sigurno bi od njega napravio dvije ili tri različite knjige. Ali... Od sve te raznolikosti ispala je jedna simpatična i dinamična zbirka poezije, kojoj su mnogi pripisali ljepotu i radi toga. Ja nisam ”šablonski“ čovjek, pa ni moje knjige ne mogu biti drugačije!
Pjesma „Tri jarana“ je prva pjesma u zbirci, a može se reći da spada u domen „pjesama za djecu“. Njen kvalitet je neosporan, ali odakle ta pjesma u zbirci?
Jako volim tu pjesmu. Već sam rekao otkuda šarenilo u mojoj knjizi , pa tako i „Tri jarana“. Nije ona jedina pjesma za djecu, ali sam je namjerno stavio kao prvu, želeći da njome „malom“ započnem nizanje mojih velikih razbacanih životnih bisera. Ispjevao sam je spontano svojoj djeci, želeći da im približim verandu, dživdžane, bosansku avliju... i ambijent u kome je njihov babo odrastao. Recitirajući je, učio sam ih našem lijepom bosanskom jeziku a i brojevima, jer pjesma je i dječja brojalica. Oprobavajući se u dječijoj poeziji, tek sam shvatio koliko je to, zanatski, ozbiljna i naporna zadaća. Kao stvorena je za neki mali bosanski bukvar, jer zaista, ona je suptilna percepcija „dječijih okica i misli“ uhvaćena u simpatično - mamljivom slovu bosanskog jezika, nizanog u brojalicu do pet. Ilustruje neki zdravi i sretni ambijent u kome bi se svako bosansko dijete moglo prepoznati.
U pjesmi „Pismo majci“ , moglo bi se reći, da imamo autentičnu emotivnu sliku bosanske/bošnjačke duše. Da li vam je neko skrenuo pažnju na ovu pjesmu – koja je zanatsko-umjetnički, tekoreći, dovedena do perfekcije, otkrivajući literarno prepoznatljiv pjesnički senzibilitet sa ovih naših prostora?
Mnoge su sudbine stale u tih nekoliko stihova. I danas, kada je pročitam, osjetim onaj gorki osjećaj bespomoćnosti i neprihvaćanja realnosti, u kojoj su kum ili komšija došli da te ubiju ili opljačkaju. Sjetim se tih prvih izbjegličkih ratnih dana u Tešnju, koji je tada primio Bošnjake i Hrvate iz dva susjedna grada, Doboja i Teslića. Nije bilo hrane, odjeće, smještaja i uopće mjesta za tolike ljude u malom gradiću. Ne poznavajući nikoga, spavao sam gladan nekoliko dana pod sijenom u nekom selu, i tek kasnije shvatio da sa druge strane sijena spavaju dva psa! Ako ćemo zapravo, bili smo trojica pasa iste sudbine, jer ni moj život nije više vrijedio od pasjeg! Rat je naveliko ušao u vojnički damar a ja dugo vremena nisam znao da li je iko od moje familije preživio četničku čistku.
Odlazeći u svijet sa mnom su otišla i ta snažna osjećanja straha, haosa rata i zatiranja svega što si volio. U jednom momentu nadahnuća, duša se otela i prosula po bijelom papiru poput mrlje od crnog mastila, koje „perfektnim“ neredom zna naslikati začuđujuće divnu sliku. Upravo tako je i nastala moja pjesma. Nered rata, napravio je divnu sliku doma i majke u njemu! U strahu od gubljenja sve te sreće, ispjevana je potpuno jednostavno i spontano. Nije mi trebalo dugo da shvatim da je to ono što sam želio reći. Ushićenje, koje doživljava autor, u raspoznavanju svoje nutrine na bijeloj hartiji, je fascinantno. Ja sam to kroz pjesmu „Pismo majci“ doživio. Vi ste pjesnik i vjerujem da znate tačno šta govorim.
Inače, pjesma je veoma dobro prihvaćena od publike i prilikom skoro svake njene prezentacije, izmamljivala je suze prisutnih. Bilo je mnogih čestitanja, ali osim književnika Bajrama Redžepagića i naučnog radnika dr Džemala Hadžismajlovića, inače vrlog poznavoca poezije, koji su se odredili stručno prema njoj kao „bošnjačkoj Jesenjinovoj ljepotici“, ona nije imala šansu da se realno sagleda, na način na koji ste se Vi, kao umjetnik i pjesnik, dotakli. To je i najveća nesreća autora u dijaspori. Interesanto je takođe da su je raznorazni S-H „net blogeri“ uzimali kao nejljepšu pjesmu majci iz novog vala poezije, ili je stvrstavali među najljepše. Naravno, ja sam jako ponosan, da je ona našla puteve do različitih srca i kultura afirmišući najljepši bosanski jezik i kulturu. Lijepo je da nas ljubav veže, pa makar i na ovakav način.
U pjesmi „Musi Ćazimu Ćatiću“, tom velikanu poezije poručujete: „Među nama prođe krvav vijek cijeli / A još snagom bije tvojih riječi plima“. Šta nam možete reći o međubošnjačkom književnom respektu?
Musa Ćazim Ćatić slovi kao jedan od najvećih talenata bošnjačke poezije, i poezije sa prostora bivše Jugoslavije uopće. Uvijek je bio moja velika inspiracija, a i danas me nadahnjuje njegov moćni izliv bosanske ljepote u slovu. Osvrćući se na, u pitanju spomenute navode, interesanto je napomenuti da je Musa Ćazim Ćatić svojevremeno takođe muhadžirio u herojskom gradu Tešnju, kao i ja za vrijeme poslednjeg rata. Stvarao je tamo i patio, baš kao i ja. Ovo, naravno, bez namjere da pravim ikakvu drugu paralelu do vjekovne krvave i nesretne bošnjačke relanosti, koju je povezao slobodarski grad Tešanj.
Često sam, vraćajući se sa linije, znao zastati kraj njegove biste u malom parku, dok su brda stenjala pod teškom neprijateljskom artiljerijom i reći sebi u bradu: „Hej moj Bošnjo, blago tebi“. Znate, velike su to riječi kada živ mrtvom zavidi. U jednom takvom raspoloženju, na prljavom komadiću kartonske kutije, nastala je spomenuta pjesma, inspirisana plimom ljubavi koju je Ćatić svojevremeno ispjevao Bosni i Bošnjacima. Onaj isti prkos koji je pokazala moćna duša, slabašnog i bolesnog pjesnika, osjetio sam u svojim venama!
U vezi međubošnjačkog književnog respekta, mi odrastamo svakojako, pa i tom pogledu. Mislim da su trenutačna književna i lingvistička previranja dio procesa, koji bi mogao poslužiti relevantnim institucijama, da se, napokon, kroz bosansku vrijednosnu prizmu, odrede prema bošnjačkim autorima i shodno njoj , postave stvari na pravo mjesto, pa i ono što nazvaste međubošnjački respekt.
Takva vrsta respekta ne može biti izuzeta ni od nekog općeg međubošnjačkog respekta, koga mi, takođe, izgrađujemo. Mnogo dugo su nam kojekakve SANU ispirale mozak, učile nas da svoje ne cijenimo, a glorificiramo tuđe. Pojedinci su se izgubili u tome, a neki još lutaju. Valjda za sve treba vremena. Nedopustivo je ipak da jedan akademik javno osporava rad drugog vrhunskog lingviste barabenskim žargonom, kao što se može pročitati u današnjoj štampi, ili čak poziva na fizičku likvidaciju neistomišljenika?! U svakom demokratskom društvu to bi bio akademikov javni kraj, bez obzira ko on bio i kakvu društvenu poziciju držao. Repovi socijalizma okoštali u starim kostima pojedinaca, ne mogu shvatiti da se više nikada neće donositi odluke o uglednim Bošnjacima, jeziku ili naciji dekretima iz tuđe centrale.
Inače, na privatno polju nosim vrlo negativna iskustva iz angažovanja u zajedničkom književnom projektu u Belgiji, koja su toliko poražavajuća da zaslužuju oficijelnu prezentaciju, kao egzemplar da među nama, i te kako, postoje pisci/pjesnici spremni da nanesu ozbiljnu štetu bošnjaštvu i bosanskoj književnosti uopće. O tome, nadam se, na pravom mjestu i u dogledno vrijeme.
Pjesma „Murtat“ neposredno obrađuje temu izdaje. Čini mi se da ta tema ne može izgubirti na aktuelnosti.
Da, kao što rekoste, izdaja je , haman, vječno aktuelna tema. U bošnjačkom slučaju je povezana direktno sa nedostatkom svijesti, u čemu leži fundamentalni razlog mnogih naših stradanja. Na sreću, u zadnjih dvadesetak godina, svjedočimo osvješćavanje Bošnjaka u velikom broju iako još uvijek nemamo zvanično definisane ciljeve bošnjačke politike, pa u svojim ljubavima prema istom, znamo i povrijediti jedan drugog. Ipak, svjestan Bošnjak je, do juče , bio izuzetak dok mi danas možemo govoriti o velikoj broju ljudi, koji apsolutno razumiju da od njih zavisi njihova budućnost, kao i budućnost zemlje Bosne.
U pjesmi „Umišljenom“ – takođe se bavite univerzalnom temom, a to je „ego“ koji traži načine da se uzdigne iznad drugih, a što se nužno svodi na neiscrpnu raspravu o istini i zabludi. Koliko poezija pomaže čovjeku da spozna neprolazne vrijednosti?
Poezija može pomoći da se ljudske „neprolazne vrijednosti“ , kao ljubav, hrabrost, čestitost, dostojanstvo, domoljublje, sloboda, moral, prijateljstvo... bolje razumiju ili očuvaju, ali ne mislim da ona sama može biti dovoljna da se te vrijednosti spoznaju. Njih treba doživjeti, ili još bolje izživjeti! Mnogo su dublji korijeni koji hrane i formiraju spomenuto. Poezija ih samo artikuliše, na način da se one bolje prepoznaju i uzdignu u čovjeku. Mi se, u životu, izgrađujemo fizički, intelektualno i duhovno, i ako nam išta od spomenutog nedostaje, živimo osakaćeni za jednu izvanrednost. Slično je i u poeziji mada su parametri različiti. Određena manjkavost, može imati nedorečenost za posljedicu ili rabljene površnosti u tematici i prezentaciji.
Vaša etička preispitivanja putem poezije – sigurno vas čine nepodesnim za masovnu konzumaciju. Gdje bi mogla biti linija ili distanca u odnosu na to da pored unutrašnjeg autorskog monologa poezja, na neki način, treba i da ima dijalošku funkciju sa čitaocem?
Etika i estetika su, na svoj način, prisutne u mojoj poeziji. Ako znamo da se obje spomenute oblasti filozofije bave izučavanjem morala, onda nije čudo što se moja poezija može učiniti nepodesnom, kako kažete, za masovnu konzumaciju. Jer, ko voli danas da mu pričate o moralu, kada se, u dobroj mjeri, od nemorala živi? Ali, zar nije divno kada ljudi prepoznaju pjesničke poruke, a da prepoznaju govori mi, između ostalog, i Vaše pitanje?! Zar to, upravo, nije ono što svaki pjesnik želi? Biti prepoznat i , po mogućnosti, razumljen! Na stranu to što neko pjesničko „moralisanje“ može voljeti ili mrziti, ali prepoznavanje poruka govori autoru da je odradio posao uspješno. To vam je isto kao kada zarobite neprijatelja, koji je pokazao izuzetnu hrabrost. Vi ga ne volite, jer je neprijatelj, ali osjećate i dalje respekt prema njemu, jer je pokazao hrabrost! Vrijeme će najbolje pokazati šta stoji iza tog našeg razumljenog „voljeti“ ili „mrziti“. Slijepi smo mi sada da išta pametnije kažemo. Mnogi bi se pjesnici okrenuli mrtvi u grobu, kada bi danas mogli vidjeti one, kojima su posvećivali svoje stihove.
U mojim pjesmama, ja se ne ulizujem oholoj realnosti, i ne bojim se prezentirati osobna lutanja, zablude, promašaje... Prezentirajući njih, dakle sebe, čačkam po svijesti zaspalih, koji više nemaju pravo na san! Ako smijem preispitivati sebe, zašto onda iste poruke ne bih smio odaslati u „eter“? Svako kome teško pada suočavanje sa moralnim pipcima moje poezije, neka zapita sebe kako će se, u realnosti, suočiti sa samim sobom?! A taj susret dolazi kad tad! Plašljivi obično odgađaju promatrati sebe u bilo kakvim „moralnim ogledalima“ misleći da za taj „poraz“ uvijek imaju vremena?! A nemaju, jer sutra ne pripada nama, već Stvoritelju! Objašnjavajući spomenuto, i ako sam Vaše pitanje dobro shvatio, mislim da sam pojasnio da moja poezija ne diskvalifikuje onu dijalošku funkciju sa čitaocem, koju spominjete. Prije će biti da je to stvar razumijevanja, kao i svaki drugi pogled u realnost, koji sa dva oka istu sliku vidi dvojako, dakle različito. Jer, moja poezija inicira razgovor čitaoca sa samim sobom (da se upita - ako smije, da prizna - ako smije, da ospori - ako smije...) pa je time, u prenesenom smislu, dijaloška funkcija između autora (njegove poezije) i čitaoca ostvarena!
Vaša pjesma iz 2005 godine nasi naslov: „Onima koji misle da je lahko ubiti čovjeka“. Šta vas je nagnalo da napšete tu pjesmu?
Hiljadu razloga je iniciralo tih nekoliko stihova. Potpuno pometen činjenicom da ti neljudi, koji su nas do juče ubijali, silovali, razgonili svijetom... uopće ne osjećaju grižu savjesti zbog toga, već pričaju o tome javno i s ponosom, čak i ovdje, na „kraju dunjaluka“, natjerala me je da iskristališem svoje stavove prema njima i životu uopće. A moja poezija je, kao to ranije spomenuh, samo refleksija života. Otuda i ta pjesma.
Pjesma „Moji puti“ također iz reda je onih koje direktno atakuju na svijest. Pisanjem o „sumnjama“ – da li ih prevazilazimo ili uveličavamo?
Treba pisati o sumnjama, jer na taj način, budimo naše zaspale strahove. Ljudi bez straha ne vrijede šuplja boba. Nije ovdje riječ o strahu, kakvog, recimo, posjeduju plašljivi ljudi, već o onom koji gura naprijed, opominjućem, potrebnom... U osnovi svake respektabilne hrabrosti leži razuman strah. Ja o tome ovdje govorim. Strah i ljubav su jako bliski i slični, nekada do mjere da se mogu teško razdvojiti i razlikovati. Ali, to je već neka druga tema...
Osim toga, ljudi su po prirodi, jako oholi i zaboravni. Većina shvaća da treba da živi i uživa u svom životu, onako kako hoće, misleći da im neumoljivo pripada to što imaju?! Ali ne! Istina je nešto sasvim drugo. Sve je Allahov test! Sve to tako lahko može nestati u trenu. Uostalom, zar mi, Bošnjaci, sami sebi, nismo najbolji primjer?! Ko je, do juče, mogao zamisliti genocid nad Bošnjacima i prve komšije sa nožem u ruci?! Ko je mogao zamisliti nas raseljene u skoro sve zemlje svijeta? S druge strane, svijet u kome živimo, ne voli kukavice! Ne nagrađuje ih i ne „igra s njima“. Svijet samo pomaže hrabre i dostojne opstanka. Zato je opominjanje, barem nama Bošnjacima, farz (moranje)!
Kroz pjesmu „Jedan dan života“ izlaže se odnos prema iskustvu rata. Koliko su „ratne teme“ pogodne za umjetničko iskazivanje ili obradu?
Sa ovim pitanjem direktno dodirujete gorku bošnjačku i bosansku realnost. Ovako formulisano (uz, naravno, dužan respekt Vama, kao nekome ko pita u najboljoj namjeri) prezentira skoro devedesetpostotni, općebošnjački stav naspram izazova svake vrste, od političkih do kulturnih. Ja pripadam onom manjem procentu Bošnjaka, koji misle da o ratu treba urlati, a ne pisati! Da objasnim. Odrastao sam u bošnjačkom gnijezdu u kome se nije prezalo reći, šta misliš, šta voliš ili ne voliš, šta želiš i ko si. Nema to veze sa religijom ili nacionalnošću! Mogao sam ja biti bilo ko. To je odgoj i usađena misao da vrijediš, takav kakav si! U meni vrije takva krv!
Bošnjacima, kao starom evropskom narodu kome se Evropejstvo nijeka, i koji je skoro biološki istrijebljen u svojoj zemlji, pripada svako ljudsko pravo, svaka snaga i sve drugo čega se u ovom momentu ne mogu sjetiti, da govori i piše o ratu, o svojim stradanjima, o genocidu! Pa pogledajte šta su Jevreji napravili od svog stradanja! „Master Peace“! Mi moramo, ako ne želimo doživjeti novi genocid, koga otvoreno isti dušmani najavljuju ovih dana, pisati, pjevati, „filmovati“, galamiti, recitirati... o strašnom ratu koji nas je skoro istrijebio! Nema poštenog Bosanca, niti drugog čovjeka, koji se može naći uvrijeđen istinom o bosanskom ratu! Oni koji se vrijeđaju sami se etiketiraju kao neprijatelji Bosne, a za njihovu uvrijeđenost, baš me briga! Jednostavno!
Vi često pišete pjesme iz kojih se osjeća nadahnuće iz vjerske sfere. Da li tada zapisujete riječi „opuštene ruke“, s obzirom da postoji realna mogućnost za pogrešnju ili nedobronamjernu interpretaciju?
Vjera je sastavni dio ljudskog bića. Jedan ogroman dio nas, čiju važnost mi često ignorišemo ili nesvjesno umanjujemo, jer smo neznalice prije svega, a onda i griješnici. Nešto, kao dio tjela, koji je uvijek s nama, ali ne obraćamo pažnju na njega, dok ga ne povrijedimo, ili dok nam u našem vremenjenju, ne zatreba. Eh, onda se vraćamo vjeri tj. Bogu!? Meni se trebao dogoditi mrak rata da bi se svijetlo u mom biću upalilo. Čudo, kako nesreća i sreća liče?! Baš kako napisah u jednoj snažnoj kondenzovanoj poruci u svojoj pjesmi.
Ja se, u dodiru s vjerskim temama, ne upuštam u nikakava eksperimentisanja. Jednostavno, pišem samo ono što mislim da poznajem, jer istinsko znanje ipak pripada samo Gospodaru. Naravno da se revidiram jer malo pjesama, i ne vezano za temu ili nadahnuće, nastaju i ostaju do publikovanja, kao izvorni rukopisi. Ako se to pak dogodi, onda su to redovito autorski biseri. Mnogo je više mogućnosti da neko, ko ne razumije vjeru (u mom slučaju islam), a on je okean bez dna, interpretira najbolju namjeru zlom! Neznanje je dušman drugom i sebi! Pri ovom ne mislim samo na nemuslimane, već i na muslimane, koji nikada nisu ozbiljnije zaronili u svoju vjeru. Da ponovom kazanu „islam je perfektan, ali mi muslimani nismo“!
Poglavlje „Grčine“ otvara dojmljiva pjesma „Plač topraka“ , koja govori o neraskidivoj vezi čovjeka i domovine. O kakvoj se tu vezi radi? Da li toga čovjek počinje bivat svjestan tek kada ostane bez svoje rodne grude?
Pitate me nešto za čim i sam tragam. Ne znam zaista, da li čovjek mora prethodno nešto izgubiti, pa i domovinu, da bi shvatio da je silno voli. Ne mislim da to može biti objašnjeno ni kao neki personalni izbor, kao voljeti nogomet recimo, ili biti zaljubljenik prirode, šta ja znam? Ali nemojte misliti da svi dijasporci vole domovinu. Ma jok! Mnogi ne daju ni pet para za to osjećanje. Imao sam ja mnogo neugodnih susreta sa tkz. Bošnjacima, koje sam znao upitati iz koje to Bosne dolaze, ako im je preči hrke – krke „drmoguz“ i turbo folk, od ,recimo, Dana nezavisnosti BiH? Njihova Bosna i moja nisu iste!
Ja sam nekakao, još kao mlad čovjek, znao prepoznati ljepote doma i zavičaja, rijeke i šćućurenih pokislih kuća, mahale zatrpane snijegom, ljude oko mene, događanja... znao sam ih pohraniti u sehare srca i čuvati. Ako bi me upitali zašto, ne bih vam znao objasniti, ali znam da je to bila moja velika potreba.
Sve što rekoh i mnogo toga što ne rekoh, staje pod riječ domovina. Ne poznajem drugu riječ od osam slova, a sa milion i osam značenja. Eh sada, ako vi primjećujete i volite nešto što drugi bagatelišu, onda mora da je to neka Božija odrednica! Nema drugog objašnjenja. Pod istu neobjašnjivost potpadaju i ljudska hrabrost ili genijalnost. Da li ste ikada razmišljali ko su, recimo, ljudi heroji (u ratu, miru, nauci...), koji inspirišu druge ljude ili naciju, čovječanstvo... ? Mi ih srećemo, mi ih znamo ali nikada, ili slabo kada, razmišljamo o njima. Ko su, zaista, oni? Zašto njima treba da budu hrabri, da se žrtvuju ili ginu... ako je lakše biti glup, živ i smrdljiva kukavica?! Zašto je, recimo moj Zlatni ljiljan – Amir Lav, morao da se vrati iz sigurne Njemačke i herojski pogine u dvadeset i prvoj, dok su drugi Bošnjaci u najboljim ljudskim godinama, bježali iz Bosne, kao đavo od krsta?! Meni takva pitanja ne daju mira? Gdje su odgovori? Da li su oni imali (imaju) neke poruke od Stvoritelja, kada su činili ta izuzetna djela, iza čijih konačnica mi, koji to nismo činili, uživamo život?! I onda, otkuda nam pravo na uživanje? Ko smo to mi? Zašto se, u sjeni njihovih sjajnih ljudskih atributa, mi „kofrčimo“ kao neki šatro „roji bez he“ !? Neka ova pitanja, budu nešto kao odgovor na Vaše pitanje.
Dakle, nakon čitanja vaših pjesma mogu se postavljati razna pitanja – ali vaš patriotizam je neosporan. Usudio bi se reći da je to jedan od temeljnih vrela vašeg poetskog nadahnuća – a što je rezultiralo struktuiranim i osebujnim poetskim izražajem. Kako vi objašnjavate da bosanskohercegovački pisci u dijaspori uglavnom pišu o patriotskim temama?
Teško je odgovoriti na ovo Vaše pitanje, jer je presloženo, jer tangira bosanske i bošnjačke svemire, ili bi mi, ako bih to i pokušao, trebalo mnogo više prostora i vremena. U najkraćem, istina je, da dosta pisaca i pjesnika u dijaspori rabi domoljubive teme, ali svi to ne rade iz istih razloga. Ima tu računice koliko hoćete! Književnost, kao politika ili bilo šta drugo aktuelno danas, nije pošteđena mamipulacija. Naprotiv! Ako je neko, recimo, svojim odabirom (ponavljam, svojim odabirom!) proveo rat na Zapadu, dudlajući viski po pederskim magazama, dok je hiljade drugih Bošnjaka umiralo za njegov grad ili selo, kakav patriotizam takav autor može ispoljiti?! A, to se dešava! Čovo „glomne dvi' pivuše“ i piše kao da je preživio srebrenički genocid?! Koje licemjerstvo!? Uz to, pojavi se u šeher Saraj'vu, nakrivi šeširić i promotivno teoretski obljubi jad i čemer Bosne, da ti se srce slomi! Na žalost, ta „ublehaška“ mašina vrlo dobro „fercera“ kod dobrog dijela Bošnjaka!
Patriotizam i idiotizam su riječi koje imaju isti završetak ali različit korijen, a kada dobar orator, kao što su obično ljudi od pera, tendenciozno zamjeni „idio“ za „patrio“, dobivamo prezentaciju idiotizma, koga ljudi gutaju u paketu drugih „ljepota“, kao patriotizam! Čim prezentacija prođe, čovo nastavi ejakulirati po svemu što je bošnjačko. Eh vidite, ja takvo tumačenje patriotizma razumijem kao čistu pedersko - gibirsku računicu!
Na svu sreću, ima i drugačijih dijasporaca, kojima je patriotizam toliko snažno nadahnuće da je postao njihov način života. Ovim ne negiram sposobnost prvim ili drugim da umiju da napišu nešto dobro, (talenat je talenat), već pokušavam objasniti prodavanje „patriotske magle“ od pojedinih autora iz dijaspore.
Možete li nam nešto više reći o pjesmi „Dova za Srebrenicu“?
Srebrenica je bošnjačka identifikaciona karta! Mi od Srebrenice žrtve, moramo napraviti Srebrenicu pobjednicu! Nešto poput Jevreja i njihovog stradanja. Ako to ne uradimo, sudiće nam historija. Ne pisati o srebreničkom genocidu, znači ostavljati mogućnost za građenje temelja nekom novom!
Poema „ Dova za Srebrenicu“ je bolni krik bošnjačke žrtve, koja je, nakakao preživjela genocid! Ta pjesma je ponos preživjelog čovjeka i poruka dušmanima: “Mi živimo, niste nas sve poubijali! Niste nam ni ljubav ubili, a htjeli ste! Pobjediću te, dušmane, prvo tom ljubavlju, ali ako hoćeš i tuk na utuk! Tu sam i pamtim te! Sav sam se u pamćenje pretvorio“! Ako ikada bude napravljena kolekcija najljepših pjesama o Srebrenici, a Srebrenica to zaslužuje, ja vjerujem da bi moja pjesma o Srebrenici, bez imalo lažne skromnosti, trebala zauzeti svoje mjesto u njoj.
Pjesma „Bošnjak Silvan“ opisuje fenomen bosanskog duha, uokvirujući ga u vječno i ne prolazno. Da li su današnja iskušenja Bosne, na neki način, slična ili identična onim iz prohujalih stoljeća?
Bosna je živući izazov. Bila i jeste. Ima toliko ljepote u toj bosanskoj izazovnosti, ali i straha istovremeno. Jer, biti drugačiji, znači i biti konstantno pod lupom drugih. U takvim promatranjima obično se i dobro i zlo prenaglašavaju, pa bogda sumnje, izvađena tuđom rukom iz mora naše ljubavi, i prezentiranja tuđim razumijevanjem, može ispasti kao planina zla. Upravo tako se ponašaju neprijatelji BiH i Bošnjaka, koristeći islamofobiju da bi satanisali Bošnjake – žrtve njihove genocidne politike! A Bosna, Bog dao, ima toliko ljubavi prema svakom da, kada bi od nje svaki dan po jednu planinu dobrote odvaljivali, ne bi se uopće primjetilo da išta fali. Kao da smo prokleti tim bogastvom.
Silvan je dio naše historije. Bio je vrhovno ilirsko božanstvo - muško stvorenje obraslo gustom dlakom sa kozijim nogama i rogovima. Silvanova pratilja i boginja lova i prirode zvala se Thana. Kroz pjesmu “Bošnjak Silvan”, ja sam pokušao prikazati njegovo preživljavanje od ilirskih vremena do danas. O toj pjesmi bi se dala napisati veoma interesantna priča na nekoliko stranica. Ona je zanimljiv i snažan kondenzat bogate bosanske historije u stihu. Meni je nepoznato da li su se, i u kojoj mjeri, drugi bošnjački autori bavili sličnim. Možda sam napravio grešku, kao što su mi neki dobronamjerno skrenuli pažnju, ne postavljajući objašnjenja ispod svake pjesme, koja bi ih približila čitaocima i napravila mnogo prijemčljivijim nego što jesu. Ali, dozvolite, to ne umanjuje njihov kvalitet, zar ne? Jednostavno moja poezija, kao i neke druge stvari u životu čovjeka, zahtijeva određeno predznanje da bi se ispravno razumjela. Bez razumijevanja nema ni iole isprave kritike.
Pjesma „Plemenita“ je vremenom isplivala kao jedan od prepoznatljivin predstavnika zbirke – a smatrem da čitaoca ne može ostaviti ravnodušnim. Kako danas doživljavate te stihove?
Ja doživljavam svoju poeziju, nešto kao roditelj svoju djecu. Usuđujem se tako reći jer me je Bog počastio da budem i roditelj, pa znam šta to znači. Sve pjesme volim, na svoj način, jer znam da su one govor moje duše. Ako bi me iko pitao šta bih odabrao kao najbolje, teško bih se odlučio. Mislim da je to slučaj sa svakim autorom. „Plemenita“ je moj ponos. Ona je bujica ljubavi koja teče iz vrela prognane duše, koga vrijeme neumitno slabi i zatrpava. Svaka kap te vreline žubori oko poruka: volim te zemljo, bio sam tvoj soldat kada si me trebala, sve sam ti osim života dao... ne zaboravi me! Ima u njoj straha od nijemih dijasporskih grobova razbacanih svijetom i neuzvraćene ljubavi.
Volio bi da mi Gospodar dariva još takvih nadahnuća, pa da iskujem neku drugu bosansku ljepotu u slovo, da je prekalim i zauvijek ostavim kao znak na razmeđima sa kojih je odlazio bošnjački puk u tuđinu, da ne zaborave ko su i da se znaju vratiti! Jedan takav znak bih sigurno darivao i Bosni, da ona ne zaboravi svoje sinove i kćeri. Jer zaboravlja nas naša mati, na žalost.
Još za kraj nam recite kada možemo očekivati vaše narednu pjesničku knjigu?
Ima jedna divna riječ, inšallah, koju me Svjetlo mog žića naučilo. Nisam je ranije, kao takvu, poznavao, misleći da imam pravo na sve što sam nekada imao. Zato sam, možda, dosta toga izgubio!? Ali, veličanstveno je, kada sam shvatio, da je moja nesreća bila samo signal koji je označio početak nove sreće. Niko kao On! Meni pripada, samo ono što mi pripada! Riječ inšallah (ako Allah da) je naša jedina izvjesnost. Sve ostalo je nespoznaja ili laž! Ona je razumljenost, da mi nismo nikakvi gospodari već sluge! Ja s njom odlazim svako veče u svoju kratku smrt – svoj san, i s njom se budim.
Imam materijala za barem nekoliko knjiga. Lutajući između ljudskih kukavnosti, mrtvih pjesničkih muza i vulgarnosti vremena u kome živimo, tražim način da ih finaliziram. Kao da se nalazim u nekoj fazi preispitivanje sebe i potrebnosti svog pisanja. Moja velika težnja je da se survam u poniznost i tišinu da bih izbjegao primame života. Ne trebaju meni ničiji vjenčići za poslušnost. Ja sam sretan pjesnički Sizif, sa revolucionarnim neredom u duši i nadom istovremeno, da će jednom moje slovo, redu oko nas, poremetiti red. To je ono slovo i poezija koja uvijek nanovo zeleni na međašima između vjekova. Ne znam da li je ona ili Bosna dalja od mene. Ali, ja se borim...
Stoga Vam ne mogu reći kada će biti moja nova knjiga. Vrijeme kada će ugledati svjetlo dana je manje važno nego li knjiga sama, kao, nadam se, istinski biljeg jednog vremena.
Gospodine Suhopoljac, hvala na izdvojenom vremenu.
Bilo mi je neobično zadovoljstvo komunicirati s Vama gospodine Osmanbašiću. I Vi svojim zalaganjem i radom u KNS-u, betonirate jedan važan kamenčić bosansko/bošnjačkog kulturnog mozaika, bez koga bi bosanska kulturna slika bila krnjava, a dijaspora tek pusta magla iznad Sarajeva. Lijepa je to rabota. Vjerujem teška, ali i lijepa. Jednom, sutra, kada u Bosni nađu vremena da obilježe one koji su njeno vrijeme bilježili, tada će i vas raspoznati, siguran sam, i označiti po dobru. Zahvaljujem se na ukazanoj prilici da nešto više kažem o svojoj knjizi i mom razumijevanju poezije, kao i bošnjačke realnosti, uopće.
KNS / 17.12.2015.god.