Intervju – sa Ibrom  Suhopoljcem (Australija)
KADA ISTINU ZABRANJUJU, RIJEČ POSTAJE OTPOR

Ibro Suhopoljac je rođen 1960. godine u Doboju. Kao mladom talentu koji objavljuje u “Prvim brazdama” i “Malim novinama”, predviđaju mu lijepu budućnost, ali bez upita Boga, pa bivaju prevareni.
Odlazi u Australiju, da pronađe sebe, gdje počinje da razumijeva prošlost gledajući u budućnost, što mu postaje ovodunjalučka inspiracija. Umire svaki dan, a u međuvremenu, do konačnog, piše, kritikuje, stvara, traži odgovore… kroz svoje političke i kuturne osvrte u australijsko – bosanskim glasilima “Ogledalo” i “Vilajet”, zatim kao redovni kolumnista “Magazina Bosna” iz Melbourna te urednik i voditelj “Radio Bosnian Telegraph ” – radija na bosanskom jeziku.

Skoro dvije decenije istrajavao je kao kulturni oslonac i ataše BH Kulturnog Centra u Sydneyu gdje je, u saradnji sa drugim entuzijastima, bio idejni tvorac i realizator niza kulturno - patriotskih projekata koji postaju ponosna tradicija Bosanaca Novog Južnog Velsa.
Zaljubljenici riječi mu povjeravaju svoje dubine pa se pojavljuje i kao promotor knjiga te autor recenzija. Svoju poeziju prestavlja širem auditoriju Novog Južnog Velsa, Viktorije i Kanbere, objavjuje ediciju pjesama “Preko sedam mora”, zatim zbirku poezije “Šapat Horiona”, te učestvuje u zajedničkim književnim izdanjima “Priče”, “Kapija istoka i zapada”, “Duhovna Konekcija”, “Kahvedžije”. Iako mu je poezija prevođena na engleski, arapski, slovenački i bugarski jezik, on sanja da ga Bosanci i Hercegovci razumiju. Još kleše svoj marker pored puta.
Na prvoj manifestaciji “Izbor poezije godine u BiH” u 2024 . godini njegova pjesma “Moj dom” proglašena je najuspješnijom.

Priredio: Ibrahim Osmanbašić

Gospodine Suhopoljac, kako ste primili obavjest da je vaša pjesma „Moj dom“ proglašena za najbolju pjesmu u Bosni i Hercegovini za 2024. godinu i da je osvojila novoustanovljeno priznanje „Poetska munja“ u sklopu manifestacije „Poezija godine u BiH“?

SUHOPOLJAC: Kao prvo hvala Vam gosp. Osmanbašiću na prilici da nešto kažem o tome, jer u bosanskoj dijaspori u Australiji, ili kako bi domaćini ovdje rekli s ponosom “Down Under”, ne pridaje se baš prevelika pažnja kulturnom stvaralaštvu, na žalost.
Nije pretjerano reći da se u životu prosječnog čovjeka iz dijaspore, omanđijanog kupopotrošnjom do skoro kultnih razmjera, knjiga tumači kao nešto sasvim suvišno, a kultura kao nebitan dar slobode u kojoj živimo. “Mister Dollar” zamjenjuje sve. Vjerovatno iz tog razloga većina naših ljudi preferira Cezarovski, zabavu i igre. Možda će Vas ova činjenica iznenaditi, a možda i neće, obzirom da ste svjedok, i na svojevrstan način žrtva sličnih dešavanja u domovini. To dokazuje jednu bitnu stvar, a to je da ni ekonomsko-politička sigurnost i uopće pozitivna društvena klima u državi, nisu garancije da će pisana riječ, kao dio kulturne baštine jednog naroda, biti na pijedestalu kakvog zaslužuje. Pitanja zašto i odgovori zato zahtijevali bi ozbiljne analize autoriteta, koje bi, ja vjerujem, bile drastično različite od naroda do naroda.
Da, bio sam jako sretan kada sam čuo da je moja pjesma proglašena za najbolju pjesmu u BiH za 2024. godinu, te da je dobila nagradu “Poetska munja”. Da budem iskren, meni je u ovom trenutku tako nešto nedostajalo, jer skoro karikaturalna improvizacija i estradizacja kulture okolo, drsko se nameću kao neki standard, i guraju književnost na margine. U tako kreiranom društvenom ekvilibriju, ljudi su počeli razmišljati da njihov uspješan biznis može istovremeno biti i kulturni barometar jednog naroda, što je van svake pameti.
Da nije tako ne bi se događalo da u sali sjede ugledan romanopisac i pjesnik, a da za govornicom kulturu predstavlja neka osoba koja nema ama baš nikakvog dodira sa istom. A događa se! To je totalna društvena devijacija i rodna jesen za nekulturnu kulturu. Književnost je transvremenka kategorija, ali da bi ona pokazala svoju svrhu morala bi biti prepoznata kao takva, zar ne? Mišljenja sam da se uslijed smjene generacija u ovoj saveznoj australijskoj državi (Novi Južni Vels), formirao kulturni jaz koga očigledno nema ko da popuni. Posmatrana iz lingvisitčke, sociološke, historijske ili bilo koje druge perspektive, književnost direktno utiče na kulturu i društvo, tako da je ta praznina ozbiljan hendikep. Šta će nam ponuditi budućnost i generacije rođene u Australiji, ne znam. Kada se prekine duhovna veza sa domovinom, onom Bosnom koja je odrastala u nama, bojim se da će Bosna postati samo zgodna destinacija za godišnji odmor. Zvuči zabrinjavajuće, ali i potpuno realno.

Pjesma ima prepoznatljin bosanski pjesnički senzibilitetkoji pjeva o zavičajnoj nostalgiji. Kada je nastala pjesma „Moj dom“?

SUHOPOLJAC: Nastala je u opusu mojih pjesama, zadnju godinu ili dvije, kao kaplja vječne tuge za rodnim zavičajem. Ne razlikuje se mnogo od drugih sličnih pjesama, s tim da, kao i svaka druga ima svoj specifikum. Korijeni njenih emocija su duboko u tajnom svijetu Bosne, one unikatne koju svaki čovjek gradi svojim životom. Moja Bosna je lijepa. Ja je mnogo volim. Mislim da sam u pjesmi “Moj dom” snagu svojih emocija uspio iznjedriti čitaocu u prijemčljive slovno-estetske dimenzije.

S obzirom da ste istrajan borac koji se zalaže za očuvanje bosanskohercegovačke kulturne baštine i tradiciji, recite nam kako je to biti odvojen od domovine koja se nosi u duši?

SUHOPOLJAC: To je pitanje na koje se ne može jednostavno odgovoriti. Ustvari ono je djelimično i odgovor samo po sebi, jer biti odvojen od nečega što se voli, ne može biti prijatno. Opet, dolazimo do onog šta za nekoga znači domovina? Različiti smo kao ljudi, različito osjećamo i reagujemo na iste izazove, ljubavi, obaveze… Svaki čovjek je univerzum za sebe. Ja osobno nikada nisam ni pomislio da bih mogao živjeti negdje u inostranstvu, a evo me vremenim godinama u Australiji kao čardak ni na nebu, ni na zemlji. Prilagođavanje činjenici da sam otvorio jedan drugačiji svijet, istovremeno je zahtijevalo od mene da otvorim i svoj nutarnji svijet njemu, što je išlo sporo i jako teško. Ustvari, i danas se prilagođavam i počesto sanjam da ću nekom čarolijom osvanuti u domovini, zagrliti ljude koje volim i osjetiti žar starih vatri, koje su gorjele u meni bez razloga - a sa razlogom, i bile neobjašnjivo potrebne da dokučim ono što sam nazivao srećom. Da, danas sigurno znam da je domovina veliki dio onoga što se zove sreća. Dva prva slova su njena, druga dva pripadaju porodici a tačku na sve stavlja peto “a”, koje meni aludira na Gospodara svjetova. Razumijem da drugi ljudi doživljavaju sreću drugačije, ali ovo je moja percepcija.
Neko može reći da pričam floskulama, ili ono po našem “lahko je njemu”, ali svako ko je ostavio svoj prag, zna tačno koliko je istine u mojim riječima. Nema potpune sreće bez domovine. Mogao bih nabrojati hiljade razloga zašto je to tako. Međutim, nemojte misliti da svako razmišlja isto. Upoznao sam ovdje ljude za koje je domovina samo imenica ili politički mahmurluk, kako ja to volim kazati, tj. podsjećanje na vrijeme kada su “bez straha” mogli spavati “pijani” u jarku i parku.
Istrajavati na očuvanju bosanskhercegovačke kulurne baštine u dijaspori liči počesto, zbog svega spomenutog, na Sizifov posao, ali u njemu je istovremeno i toliko ponosa te ogromne duhovne satisfakcije, koja izgrađuje i održava neku energetsku, i skoro tangentnu, vezu sa domovinom. Jezik je kuća u kojoj živimo i njegovati ga znači imati svoj dom, daleko od onog spaljenog u zavičaju. A to je mnogo! Bez toga bih bio samo siromašni vagabundo sa sudbinom pod šeširom.

Saradnja sa udruženje KNS traje već decenijama i na neki način uvijek imate konekciju sa književnim kretanjima u domovini. Kako vi doživljavate književnu scenu u Bosni I Hercegovini?

SUHOPOLJAC: Ne znam baš koliko sam, i da li sam uopće, mjerodavan da govorim po ovom pitanju, jer dugo se živi van zemlje.
Kako shvaćam iz štampe i kontakata sa prijateljima, vlada jedna potpuna nezainteresiranost države za kulturu. Refleksija lošeg društveno - političkog stanja ulazi u sve pore društva i nacionalistički narativi polahko svode književnost pod svoje, što je vrlo negativno. Svaka ljepota, dobro ili zlo tumače se bestidno na tri različita načina, a to je onda nesreća. A istina je samo jedna, iako i ona ima svoju gradaciju. Neko će reći da je to nemoguće, ali nije. Mi istinu poimamo samo do mjere do koje je možemo shvatiti, pa ljudi ignorantno i bezobzirno ruiniraju historijske događaje u domovini, te istaknute bosanskohercegovačke ličnosti iz svijeta književnosti, sporta, politike… Nedostatak kulture, znanja a često i vaspitanja ljudi danas nazivaju svoj stav.
Svi znamo, npr., da je istina da se naša planeta zove Zemlja, da na njoj postoji život, voda, planine, šume… Ali, ako pitamo naučnika koji Zemlju opisuje kroz svoje znanje, kroz recimo, floru i faunu, kroz atome i elektrone, tektonske ploče, atmosvere… shvatićemo da mi Zemlju, tj. istinu, samo površno poznajemo. Znači, istina jeste jedna ali je istina i velika, i mi uglavnom nismo sposobni da je dokučimo. Veliku istinu poznaje samo Apsolut. To je ono moje zadnje “A”, peto slovo u imenici “sreća”, koje mi ne dozvoljava da svoju dragu domovinu ikada zaboravim. Mi svugdje možemo živjeti, ali zaista, kako to svojevremeno opjeva Jura Stublić, “samo jedno mjesto na svijetu se zove dom”!
U općoj nebrizi države za kulturu ima i jedan fenomenalna suprotnost! Uprkos svega, vi se borite, vi stvarate, vi opstajete i okupljate umjetnike i pravite sliku nade. KNS je odličan primjer. Od slikara i skulptora do književnika i pjesnika, Bosna ponovo daruje Evropi izvanredne umjetnike. Pokazaće vrijeme koliko je to sudbinski važno za ozdravljenje našeg podijeljenog i oboljelog društva. Poredeći situaciju sa dijasporom, gdje postoje svi uslovi da kultura procvjeta, a to se ipak ne dešava, vi ste za mene istinske lučonoše kulture - one vatre koju, ranije spomenuta kulturna devijantnost ovdje gasi, a u vama još uvijek gori — čista i iskonska. Hoću da vjerujem da će, kako to neko lijepo reče, “kultura spasiti Bosnu jer je žilava”.

Ibro Suhopoljac

Vjerovatno pratite sa pažnjom aktuelana društvena događanja u BiH, a i šire u svijetu, i kako u tim domaćim i globalnim turbulencijama vidite mogućnosti za poboljšanje stratusa kulture i umjetnosti kod nas?

SUHOPOLJAC: Da bi se odgovorilo na to pitanje, vjerovatno je najbolje napraviti usporedbu, pa ću se poslužiti nekim oficijelnim podacima.
Australija npr. pruža različite oblike finansiranja književnosti putem vladinih programa i inicijativa. Australijsko društvo autora izvještava da savezni budžet trenutne vlade za 2025-26. uključuje 22 miliona dolara dodatnih sredstava za Kreativnu Australiju.
Postoje različiti načini finansiranja, kao npr. „Premijerova književna nagrada“ koja nudi neoporezivi nagradni fond od 600.000 dolara prepoznajući izvanredne književne talente, onda „Australijski program“ koji podržava australijske autore i ilustratore tako što im isplaćuje kompenzaciju kada se njihova djela posuđuju iz javnih biblioteka, s ukupnim isplatama od 26,6 miliona dolara godišnje (2023.-2022.), zatim „Međunarodni fond za prava na književnost“ koji obezbjeđuje finansiranje književnim agentima, menadžerima i izdavačima za prisustvovanje na međunarodnim sajmovima knjiga i promociju australijske književnosti, i td...
Čak i djelimičan uvid u ove podatke govori jasno koliko ova zemlja ulaže u kulturu. Bilo bi divno kada bi se naša domovina počela barem kretati u tom smjeru. Vi sigurno bolje znate i osjećate koliko je to realno ili nerealno, u političkim turbulencijama kroz koje prolazi.

Recite nam kako je stanje sa vašom poetskom kreativnošću i produkcijom? Mi sa nestrpljenjem očekujemo vašu narednu knjigu i da li imate planova u tom pogledu?

SUHOPOLJAC: Nasmijah se na ovo Vaše pitanje, jer veoma slična postavljam sam sebi. Bivajući svjestan da je juče nepovratno i da sutra ne pripada meni, znam takođe da je ovo moje danas sve što imam. Otuda Vaš upit dobiva i onu notu koja glasno kuca “halkom o kapidžik”. U hrvanju jednog ja – koji komunicira sa “sedmim nebom” i drugog - koji odgovara životnim obavezama, pišem i stvaram koliko mi vrijeme dozvoli. Osim toga, dođe to vrijeme, znate, kada insan više i ne živi samo za sebe. Začuđujuće je kada shvatite da vam je tuđa sreća sasvim dovoljna za vašu. U poimanju nje, postao sam bogat kada sam shvatio da nije sreća imati sve što čovjek želi, već željeti sve ono što ima! A ja toliko želim sve što imam. O, kako je to divno razumjeti i osjetiti.
Moje biće je već odavno podijeljeno na četiri dijela, i ona četvrtina pokušava još uvijek da zabije “tricu”, kako bi to sportskim žargonom kazali. Nekada uspjeva, a nekada ne. Pjesma “Moj dom” je očigledno bila “trica”. Meni ljubavi za poeziju i kreativnosti sigurno ne manjka. Ustvari, to me drži živim. Na žalost, živjeti u skoro perfekcizioniranom kapitalizmu, kakav je na djelu u Australiji, znači odvajati strašno mnogo vremena za golu egzistenciju, bez obzira čime se bavili. Do kraja godine namjera mi je objaviti slijedeću knjigu.
Ima tu još nešto jako bitno. Ja ne umijem ostati po strani događaja koji potresaju Svijet. Prije svega mislim na Palestinu, u kojoj se odrađuje genocid kao strašni anticivilizacijski projekat, a onda i na probleme u domovini. Ta briga i moja ljudska potreba da kažem, objasnim, rasvijetlim… ono što je teško ili možda i nemoguće rasvijetliti, uzima mi strašno puno energije i vremena. Ali jednostavno ja ne umijem drugačije. Možda je moj glas potpuno nebitan, ali kao u onoj priči o Ibrahimu a.s., “hoću da se zna na čijoj sam strani”, ustajem za istinu kao što sam ustao i '92. Jer, kada istinu zabranjuju, riječ postaje otpor. To je moja potreba u sramnoj ćutnji mnogo značajnih i uplivnijih autora od mene. Iskreno, nakon Gaze, počeo sam da sumnjam u autoritete koje su pojedinci izgradili. Onaj drugi dio svijeta u meni, ta pozajmljena duša, prezire kukavice.

U toku su pripreme za naše književne susrete, gdje želimo posvetiti i dio programa vašem kreativnom književnom angažmanu.

SUHOPOLJAC: Čast mi je da se i moja poezija čuje među srodnim dušama. Nije ovo riječ radi riječi, već ono što zaista osjećam. Često Vas pratim preko javnih objava KNS-a, i razmišljam koliko je ljepote, važnosti i topline u vašim druženjima ili prezentacijama knjiga. Možda nije baš najbolja usporedba, ali napušteni od države, podsjećate me na ona ratna druženja Sarajlija po podrumima, koja su spasila zdravu pamet i duh BiH.

Australija je daleko, čak, nije vam lako dostaviti ni priznanje „Munju“... ali iznaćemo neki model već. Sve najbolje u daljnjem radu.

SUHOPOLJAC: Hvala Vama na svemu, a pogotovo što vi zaboravljeni, ne zaboravljate nas u dijaspori. Naći ćemo valjda načina da i mene moja “Munja” obasja, ovako ili onako. Ne mogu zaviriti u budućnost, ali možda bude po onoj, “ako neće brijeg Muhamedu, eto Muhameda brijegu”!?
Zahvalan na pažnji i vremenu.

 

KNSINFO/ 15.6.2025.godine