MOSTAR
Sav poetičan je Mostar.
Od najnjeznije poezije ispisan.
Tu, na sredini starog mosta ili pod njegovim
lukom se najmirnije sanja.
Buditi se u Mostaru,
značilo je predati se prvi zrakama sunca.
Tako osunčan iskoraciti kaldrmom u nepoznate,
a opet tako tvoje ulice.
Sanjati u Mostaru značilo je nadzivjeti san.
Voljeti u Mostaru značilo je udahnuti svu ljubav i ponovo pustiti
je buri koja razmeče se kraj sunca izazivajuci ga,
da prestane biti centar paznje.
Mostarske kiše voljele su sunce i bure,
jer bivale su tu da ih prigrle.
Zivjeti u Mostaru znacilo je ne hodati tlom,
nego nebom.
Mostar napaja dušu
svojom posebnom svjetlošću.
Kada mi kazu Mostar ja pomislim na sunce.
Na sve ono najljepše sto probudio je u meni.
Zaljubila sam se.
Na prvi pogled, otkucaj i dodir sa ovim gradom.
Zavoljeli smo se, njezno i bezuslovno.
