1.
KUDA IDU VAGONI?
U vrelu izmaglicu
jedan za drugim nestaju vagoni
i ostavljaju Bijeli Grad
Usijane tračnice svijaju se
pod težinom natiskanih tijela
Kuda idemo?
Bengalo džene...
pjevom kuka Romče
I viri kroz sitnu pukotinu
naslonjeno na tutnjavu oznojenih majčinih njedara..
Sose nane naj san baxtali?
Podupire se nogicama
na onesviješteno tijelo
u uštirkanoj haljinici
i tapka ljutito da je probudi
Gdje ti je dej,nek te budi Evice?
Maše kroz rešetke
nepokošenim livadama
i smije se mrkim težacima
čiji pogled ne odgovara
Kuda idemo?
pita u snu i Evica
čovjeka heseda i pruža ruku
visoko iznad zmije
čije tijelo su natrpani vagoni
Romče se prenu kao da zna
i prstom upire u golubove
koji lete kao misli robova
sa Evicom na krilima
Nano,kuda idemo?
Konji sa ždrijebadi trče uz vlak
i sklanjaju se u šumu
čiji hlad krije duboke jame
Usporavaju vagoni
i škripe pred bijesnim psima
Kuda idemo ?
Zadnja stanica se račva
na kolone ljudi i hrpe tijela
Trga Romče majčinu košulju
i vrišti sa komadom platna
Nano kuda ideš?
Smračilo se nebo od dima
rijekom plove putnici u snu
Maljevi udaraju uz smijeh
Meci su dragocjena milost
Gdje je to stao vlak?
Na obali Save
sjedi Romče i pjeva
da ne bude sam
Maše konjima i pticama
što žive u hrđavim vagonima
Nad kamenim cvijetom
kojeg mrvi zaborav
ori se :Nano,nano kuda idemo?
