KAKO TEBI DA NAPIŠEM PJESMU
Kako tebi da napišem pjesmu
kako riječi o tebi da sklopim
Vitez silni sa perom u ruci
a u tvojim očima se topim ...
Kako tebi pjesmu da napišem
ako treba i zlatom bih platio
po sto puta napisano brišem
predivna si to sam sada shvatio ...
Kako tebe da naslikam riječima
kad toliko nema nježne boje
Moja Vilo začaran mjesecima
tražim riječi koje nepostoje....
ZAKASNIO SI
Zakasnio si
na voz koji je vodio nekamo
Ne znam kamo
i šta to put nosi
No voz koji je otišao uzaludno čekamo.
Zar misliš
da vrijeme nekoga čeka
Da će taj voz
zbog nas stati
Pa ne čeka
ni pritoke rijeka
Tamo gdje smo trebali
ti i ja,
sada voz druge prati.
Zakasnio si
i više nikada neće doći naše vrijeme
Neće,
zašto uporno pravdaš se isprikama raznim
Na mene
sada tvoje riječi
nemaju utjecaja,
potpuno su nijeme.
Odi i ti,
kao što je i voz otišao, dosta mi je tih osjećanja lažnih.
Zakasnio si na voz
koji je vodio negdje daleko,
gdje nije zima
Gdje sam možda
i ja otišla
dok sam te čekala,
Sa obrazima
u jutarnjoj rosi
Možda sam se samo
izgubila,
U mislima,
Na tom putu
Trčeći za javom
pretrpanom snovima.
OBRAZ
- Šuti sinko, ne huli! Sve je bolje od bezvlašća kad svaštočini zagospodare. Daleko bilo! - govorio je stari Etem, podsjećajući na vrijeme poslijeratne smutnje u pograničnim zabitima.
Učestalo graktanje vrana nad plavsko-gusinjskom kotlinom bijaše siguran znak nadolazeće kiše. Munje bacahu ubojita koplja probadajući Nailu pravo u srce. Svaka bačena strijela ju je sve više udaljavala od rodnog sela i toplog majčinog zagrljaja. Nebo se zatvori i sa zemljom sastavi. Nad selom se nadviše crni oblaci, ispuštajući krupne kapi kiše, koje nemilosrdno probijahu staru šindru, slivajući se pravo na njihovu bračnu slamaricu. Udar groma u orah u dvorištu, trgnu je iz polusna. Ona skoči, i prvo što ugleda je vir u leđenu, koji se širio od kapi kišnice. Dohvativši ga, preskoči preko čeljadi koja su spavala jedno do drugoga, na dušeku koji je donijela u spremu iz roda. Prosipajući kišnicu sa balkona, uz bljesak munje ukazaše joj se šćućurene, mokre vrane, koje su gmižući, pravile dugi, crni đerdan niz puteljak. Osjetivši tup bol u grudima od pomisli da su one predskazanje nesreće, vrati se u sobu i ponovo postavi leđen da se puni. Oprezna poput zeca, nije se vratila u haljine gdje je njen Avdo, umoran od posla, hrkao, već se zgučila u budžaku kao klupko, koje se nepovratno može skotrljati niz brdo.
DALEKA OD DRUGIH
Došla si iznenada
Tiha, nenametljiva, povučena,
Stajala si sa strane
Daleka od drugih.
Od vreve prolaznika
Što za rukav vuču,
Bez želja, molbi
I suvišnih pitanja.
Čekala si
Nudeći primirje,
Predah, rastrganoj duši
Zarobljenoj između sna i jave.
Rasutoj u maglovitom bezličju
Svakog novog svitanja,
Ne pitajući ništa
Da bi dala sve.
TRAGOVI NAŠE DUŠE
Ja bosa,
Hodam po travi, a ono rosa,
ovlažila mi stopala...
Ja bosa,
hodam po pijesku, a ono
vlažna stopala,
utisnula tragove...
Ja bosa,
u rijeku zagazila,
na kamen stala,
od kamena prirodom klesan, oštar nož,
stopala mi poreza...
Razli se krv vodom!
Ja bosa,
na put stala,
asfaltom i krv i voda,
oslikavaju moja stopala...
Još nekoliko koraka i nema
otisaka, da tuda prođoh bosa...
Svi ćemo kroz život ostavljati
tragove i obrise, bili obuveni ili bosi,
iza nas će,
ZAUVIJEK OSTAJATI,
ČISTI ILI NEČISTI, tragovi naše duše...
Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.
Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.